Gjuro Deželić (1935.-2024.) in memoriam, Zagreb, Krematorij, 3. listopada 2024.
Poštovana obitelji, poštovani skupe,
Kad se kaže Deželić, pogotovo u Zagrebu, onda zanijemimo pred snagom tog prezimena. Uslijed tolikih postignuća koja su Deželići generacijski podarili hrvatskom društvu, hrvatskoj kulturi i znanosti, pogotovo poradi, rekao bih, samopouzdanja koje su prenijeli i usadili u naše naraštaje, Deželići su postali jedan od simbola Zagreba i Hrvatske. Danas se opraštamo s velikanom te tradicije, s onim od njih kojeg smo imali privilegij poznavati i družiti se s njim, koji nam je podario čast biti njegovim suputnikom u jednom djeliću svoga bogatog života, otkrivajući nam ponešto, uvijek vrlo skromno, iz riznice dobrog srca i plemenita duha svoje pripadnosti dinastiji koju mu je Providnost odredila.
Uime Hrvatskog diplomatskog kluba, kojega je prof. dr. sc. Gjuro Deželić, veleposlanik RH u Danskoj i Slovačkoj, bio redoviti član utemeljitelj, član Upravnog vijeća i Nadzornog odbora, izražavam iskrenu sućut obitelji našeg vrlog pokojnika. Premda u visokim godinama, bio je gotovo do zadnjeg časa vrlo zauzeti i brižni član našeg Kluba, kojemu nije nedostajalo žara za sadašnjost i budućnost Kluba u mjeri da ga mnogi od nas nismo bili u mogućnosti slijediti. Poradi toga, nedostajat će nam, ali vjerujem da ćemo upravo radi tog njegovog načina življenja s Klubom i mi koji smo nadalje njegovi suputnici biti uvjereniji u poslanje Hrvatskog diplomatskog kluba.
Osobno sam dijelio tri puta s veleposlanikom Deželićem. Prvi je onaj arheološki. Kad je 1993. odlazio za veleposlanika RH u Dansku, sjetio se da bi glasoviti danski arhitekt i arheolog Ejnar Dyggve, koji je jedno vrijeme i radio u splitskom Arheološkom muzeju, bio dobra ulaznica za mladog veleposlanika u Kraljevini Danskoj te me je, tad ravnatelja tog muzeja, posjetio u Splitu pa je iz tog razgovora ponio inicijative koje su se pokazale plodonosne i na koje se nakon nekoliko desetljeća vratio u članku koji prije dvije godine objavio u Zborniku koji mi je bio posvećen. Drugi je put zmajski, jer sam više od desetljeća, kao počasni član Družbe Braća Hrvatskog Zmaja, mogao, njemu, koji kao da je bio predodređen da bude Veliki meštar te povijesne udruge, obraćati se kao zmajskom bratu. Treći je put, kronološki paralelan, ovaj u Hrvatskom diplomatskom klubu.
U intervjuu koji je dao našoj pridruženoj članici Jeleni Perleta, koji je od 6. lipnja dostupan na našoj mrežnoj stranici – kojoj je Gjuro Deželić bio osobito privržen, a to u sklopu svoje vrlo moderne privrženosti suvremenim komunikacijskim tehnikama u kojima je on, počevši od svoje matične kemijske struke bio odavno pionir medicinske informatike u hrvatskoj sredini – u intervjuu koji je u tako poznoj životnoj dobi neminovno memoarski, nije izostavio ni pogled prema budućnosti, koji sad zauzima mjesto oporuke. Evo navoda koji primamo kao svoj i s kojim želimo poručiti da se ne opraštamo s njegovim duhom:
„Samo vlastitim trudom i zalaganjem mogu se ostvariti rezultati koji će i od drugih biti priznati. Dok je znanstvenik osoba kojoj je znanstveni rad osnovni poziv, diplomat je osoba koja predstavlja svoju zemlju i mora poznavati strane jezike i imati široko opće znanje te zna i voli komunicirati.“
Primjer života i djela Gjure Deželića jest zalog da je opcija znanstvenika diplomata dobitna kombinacija. Poštovani i dragi Gjuro, neka ti je laka zemlja tvoja zagrebačka!
Emilio Marin, predsjednik Hrvatskog diplomatskog kluba
Fotografije: Krešimir Žnidarić, Milada Privora