Novi gost „Diplomatskih razgovora“ jedan je od doajena hrvatske diplomacije. On je jedan od utemeljitelja Hrvatskog diplomatskog kluba i prvi hrvatski veleposlanik u Danskoj, Norveškoj i na Islandu, istodobno je bio i osnivač i prvi predsjednik Hrvatskog društva za medicinsku informatiku te je nositelj niza hrvatskih i međunarodnih odlikovanja. Član je Akademije medicinskih znanosti RH i Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“ ,a dolazi iz glasovite obitelji Deželić. Gospodin veleposlanik Gjuro Deželić odgovara na naših pet pitanja.
1. Gospodine Deželiću Vaši preci ostavili su izniman trag u hrvatskoj povijesti. Kako je nositi prezime Deželić, kakvo je bilo Vaše odrastanje i tko Vas je profesionalno usmjeravao?
Prezime „Deželić“ jest čisto hrvatsko prezime, te ga ne nalazimo nigdje osim u Hrvatskoj (izuzev manje od deset obitelji koje su se iselile u Ameriku i Švicarsku). Najpoznatiji od osoba koje nose prezime „Deželić“ moj je pradjed Gjuro Stjepan Deželić (rođen 1838. u Ivanić-Gradu, a umro u Zagrebu 1907.), javni djelatnik, pisac i publicist, koji je veći dio svojega života bio gradski senator u Zagrebu, a 1906. Imenovan njegovim »začasnim građaninom«. Hrvatski vatrogasci štuju ga kao »oca i Preporoditelja hrvatskog vatrogastva«, a nakon njegove smrti Antun Gustav Matoš je napisao da je bio »popularan kao toranj Sv. Marka«, te da »po njemu treba da se nazove najljepši zagrebački trg ili ulica«, što je i ostvareno iste godine 1908. kad je ulica na početku koje je kasnije postavljen spomenik Gjuri Deželiću, dobila ime »Prilaz Gjure Deželića« . Na elektroničkom Portalu znanja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu nalaze se životopisi 12 osoba s prezimenom „Deželić“, od kojih 11 pripadaju obitelji Gjure Stjepana (njegov životopis uključen), i to životopisi njegovih 6 muških potomaka, te 4 životopisa njihovih vjenčanjima pridruženih žena (među njima su i životopisi mojih roditelja te mene i moje pokojne supruge). Opsežan zapis o mojoj obitelji sadrži tiskano djelo mojega strica Velimira Deželića ml. (najstarijeg sina mojega djeda Velimira Deželića st.– sina-jedinca pradjeda Gjure), koje se sastoji od 2 tiskana sveska opsega 1452 stranice i nosi naslov „Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi – život zagrebačke obitelji od do 1953.“, a izdala ga je 2011. Družba Braća Hrvatskoga Zmaja“.
Na pitanje kakvo je bilo moje odrastanje i tko me je profesionalno usmjeravao odgovor se može naći u životopisima mojih roditelja – oca Mladena, sveučilišnog profesora, i majke Sofije, koncertne pijanistice te profesorice glasovira. Mi djeca (imao sam još dvije sestre) živjeli smo u obitelji u kojoj su kulturni sadržaji bili dio svakodnevice. Svakodnevno se muziciralo, razgovaralo o znanosti i umjetnosti, a krug naših prijatelja imao je iste interese. Roditelji su često namjerno međusobno razgovarali na njemačkom jeziku, koji je majci uz hrvatski bio drugi materinji jezik (o njenom ocu a mojem drugom djedu dr. med. Albinu Ederu, rođenom u Beču, koji je djelovao kao liječnik u Lovranu, mogu se podaci naći u Hrvatskom biografskom leksikonu tiskanom 1983.), a ocu, koji je inače u svojem školovanju kao i ostala mladež toga doba naučio njemački, bilo je potrebno dobro ga izbrusiti s obzirom na to što je nakon ženidbe svako ljeto odlazio u München da bi u laboratoriju nobelovca Hansa Fischera mogao što efikasnije raditi i zatim pisati svoje znanstvene radove. Osim toga, majka je često pomagala ocu kod prepisivanja njegovih znanstvenih publikacija koje je pripremao za tisak, baratajući vrlo vješto pisaćim strojem. Što se općenito tiče jezika, mnoge najljepše dječje slikovnice i knjige toga vremena bile su na njemačkom jeziku, pa smo tako i mi djeca naučili njemački čitati, a meni je to koristilo jer sam tako mogao dobro savladati njemački govorni jezik. Iz svega toga se vidi da sam od malena bio naviknut na intelektualnu atmosferu u kući, ali i na ljubav i pažnju među roditeljima. U našoj se obitelji iznad svega njegovalo poštenje i marljivost, te međusobno pomaganje i suradnja. Od malena sam shvatio da se samo vlastitim trudom i zalaganjem mogu ostvariti rezultati koji će i od drugih biti priznati. Uz oca i majku shvatio sam da je školovanje onaj bitan bio života u kojem se formira zreli čovjek, sposoban i sam osnovati obitelj, u kojoj će se njegovati takvi odnosi. Meni je ubrzo postalo jasno da moje osobne ambicije, svojstvene svakom mladom čovjeku, mogu dovesti do uspjeha tek ako sam mogu optimalno razviti svoje sposobnosti. Kad sam se krajem gimnazijskog školovanja odlučio ući u svijet znanosti (prirodnih znanosti po ugledu na oca), a bio sam na razmeđu i prema svijetu umjetnosti (glazbe, po ugledu na majku), znao sam da je stjecanje doktorata znanosti svršetak mojega formalnog školovanja i preduvjet za daljnji napredak i razvoj u zrelu osobu.
2. Po čemu najradije pamtite Vaše diplomatske dane i kako ste se našli u diplomaciji?
U diplomaciji sam proveo dva veleposlanička mandata – nastupio predajom vjerodajnica danskoj kraljici Margareti II. 25. svibnja 1993., a završio u Slovačkoj Republici u svibnju 2000. O tome sam iscrpno pisao u „Sjećanjima i prilozima za povijest diplomacije Republike Hrvatske – Prvo desetljeće“ (knjige: Prva – 2008. i Druga – 2010., izdao Hrvatski diplomatski klub sa suizdavačem tvrtkom Mate d.o.o. u Zagrebu). U prvoj knjizi sam opisao svoje veleposlaničko djelovanje u kraljevinama Danskoj i Norveškoj te u Republici Island, a u drugoj u Slovačkoj.
S prvim predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom upoznao sam se kad je 10. studenoga 1990. imenovan počasnim članom Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“, prvim nakon obnove njena postojanja i djelovanja u Republici Hrvatskoj (Družba je obnovljena u Zagrebu 23. lipnja 1990. godine te je bila prva od svih zabranjenih hrvatskih kulturnih udruga koja je započela svoje djelovanje u osvit stvaranja Republike Hrvatske), kojom prilikom je on odabrao zmajsko ime „Zmaj od Hrvatske“. U to doba ja sam aktivno sudjelovao u obnovi Družbe kao član njenog Meštarskog zbora sa zmajskim imenom Zmaj Klokočki V., a vodio ju je Veliki meštar prof. dr. Antun Bauer, Zmaj Vučedolski (kojega sam naslijedio na tom položaju 1992. kao drugi Veliki meštar nakon obnove, koju dužnost sam obnašao do odlaska u hrvatsku diplomaciju 1993.). Predsjednik Tuđman je međutim o meni kao znanstveniku i sveučilišnom profesoru već imao informacije, a dobio ih je bez sumnje (između ostalih) i od svojega sina prof. dr. Miroslava Tuđmana, profesora informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kojega sam kao mladića upoznao kao suradnika prof. dr. Bože Težaka (koji je bio moj „doctor father“) u Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu. Bilo mu je poznato da spadam među naše međunarodno istaknute znanstvenike na području prirodnih i informacijskih znanosti, te da nisam bio politički aktivan i angažiran u bivšoj državi. Kao sveučilišni profesor na Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta u Zagrebu imao sam kontakte sa mnogim kolegama u svijetu, pa tako i u europskim nordijskim državama, a u Kopenhagenu je i sjedište glavnog ureda Regionalnog ureda za Europu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO/Europe) što je za Republiku Hrvatsku bilo važno u vrijeme nakon završetka Domovinskog rata. Te činjenice bile su bez sumnje temeljni razlog zašto me je predsjednik Tuđman imenovao za prvog veleposlanika Republike Hrvatske u Kraljevini Danskoj, Kraljevini Norveškoj i Republici Island, s uredom Veleposlanstva Republike Hrvatske tih nordijskih država u Kopenhagenu.
3. Dobitnik ste niza međunarodnih i domaćih priznanja kao vrhunski stručnjak za medicinsku
informatiku. Kako ste kao mladi znanstvenik zamišljali 2024. godinu, jeste li mogli pretpostaviti
da će se ovako brzo informatika razvijati?
Kad sam 1965. boravio na jednogodišnjem postdoktorskom usavršavanju u Sjedinjenim Američkim
Državama na Indiana University u Bloomingtonu (nedaleko Indianapolisa), došao sam u priliku da u
svojim znanstvenim istraživanjima primijenim za ono doba tehnološki vrlo suvremeno veliko
elektroničko računalo (koje se je još služilo bušenim papirnim karticama za unos podataka, kao
vanjske memorijske uređaje raspolagalo magnetskim vrpcama, a bilo je pristupačno svim
znanstvenicima toga američkog sveučilišta koje još i danas spada u deset najvećih visokoškolskih
ustanova u SAD). Već tada se počeo zapažati ubrzani razvoj informatičkih tehnologija, što je dakako
utjecalo i na razvoj medicinske informatike. Ipak moram konstatirati da je tada bilo teško
pretpostaviti da će informatički i telekomunikacijski razvoj tijekom tih šezdesetak godina u cijelom
svijetu biti tako brz.
4. Što biste danas savjetovali mladom diplomatu ili znanstveniku, što je presudno za uspjeh?
U odgovoru na 1. pitanje istaknuo sam da se samo vlastitim trudom i zalaganjem mogu
ostvariti rezultati koji će i od drugih biti priznati. Osobne ambicije mogu dovesti do uspjeha tek
ako se radi uporno i pošteno, te treba biti sposoban odgoditi zadovoljstvo s postignutim
rezultatima. Dok je znanstvenik osoba kojoj je znanstveni rad osnovni poziv i koja je
visokoobrazovana osoba u znanstvenom području kojim se bavi djelujući u znanstvenim
institucijama te na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, diplomat je osoba koja
predstavlja svoju zemlju djelujući u njenim veleposlanstvima i konzulatima, mora poznavati
strane jezike i imati široko opće znanje. te zna i voli komunicirati s ljudima. Sukladno tomu moji
savjeti mladom diplomatu ili znanstveniku bili bi da svoju daljnju izobrazbu uskladi s navedenim
karakteristikama područja u kojem djeluje.
5. Pozorno pratite sve kompliciranije međunarodne odnose. Kako mislite da bi bilo mudro
pozicionirati Hrvatsku te koji bi po Vama trebali biti ključni potezi?
Krajem siječnja 2024. u emisiji Hrvatske radiotelevizije „U mreži Prvog“, koja je bila
posvećena aktualnim događanjima u Ukrajini i na Bliskom Istoku, naš nekadašnji veleposlanik u
Ukrajini Đuro Vidmarović izjavio je „Na pragu smo 3. svjetskog rata“ te dodao da se taj rat već vodi na diplomatskoj razini. O tome se također mnogo piše i objavljuje u svjetskim javnim medijima. Kako je Hrvatska danas članica Europske Unije (EU) i Ujedinjenih naroda (UN), mišljenja sam da se naša država treba kao i do sada pridržavati odluka koje se donose u vodećim tijelima tih međunarodnih organizacija i aktivno u njima djelovati, te tako zadržati ugled koji u njima ima. To će biti osobito važno izbije li uistinu 3. svjetski rat oružjem.