Generalni konzul ing. prof. dr. Zvonimir Marić, član Upravnog vijeća te počasni urednik “Glasnika Hrvatskog diplomatskog kluba” prvi je gost serijala “Diplomatski razgovori” u kojem će na pet pitanja o sebi, svojim razmišljanjima, minulom radu, ali i trenutnim globalnim događanjima odgovarati članovi Hrvatskog diplomatskog kluba predstavljajući se čitateljima naših web stranica, a razgovori će biti objavljivani i u Glasniku HDK.
1.Kako ste se gospodine Mariću kao vrhunski stručnjak u građevinarstvu, posebno u mostogradnji našli u diplomaciji?
Prvi veleposlanik RH u Republici Mađarskoj prof. dr. Aleksandar Šolc poznavao me je od 1970. godine (radili smo u Institutu građevinarstva Hrvatske) i znao je da znam mađarski, a baranjski Hrvati (iz mađarskog dijela Baranje, a on je pet puta veći od hrvatskog dijela) molili su ga da otvori generalni konzulat u Pečuhu i da po mogućnosti nađe čovjeka koji zna mađarski. Predložio mi je da se prihvatim toga posla i pristao sam, ali u osobitim hrvatskim prilikama od toga dana do mojega stupanja na dužnost prošle su četiri i pol godine! To sam i opisao u V. knjizi “Sjećanja i priloga za povijest diplomacije RH”.
2. Svi koji Vas poznaju reći će da ste osoba iznimno lijepih manira, duhovit i skroman čovjek koji se ne hvali time što je poliglot. Koliko jezika govorite ili se njima služite te kako ste ih naučili?
Bojim se da su od onoga silnoga znanja ostale samo krhotine (oronuo sam i iz’lapeo!). U doba kad sam bio pun znanja znao sam šest- sedam jezika, a sada je ostao samo srpski (kao što ste i sama uočila). Kako sam ih naučio? U školama sam učio engleski (zamislite: pedesetih godina učim engleski u Posušju koje je u ono doba imalo 500-600 stanovnika – danas ih ima 6.500) i ruski (u tehničkoj školi u Mostaru tri sata tjedno – možete zamisliti koliko se tu moglo naučiti). Ali sam kasnije, za potrebe proučavanja stručne i znanstvene literature, (osim što sam dograđivao znanje iz ovih dvaju jezika) učio još njemački i francuski, a poljski sam naučio još kao student. Francuski mi je dobro došao jer sam nakon trećeg tečaja u Vodnikovoj otišao na godinu dana u Alžir u okviru Tehničke pomoći pa sam i tamo nastavio učenje. S mađarskim je bila osobita zabava. Naime, bio je raspisan natječaj za usavršavanje u inozemstvu, u Mađarskoj, i ja sam se javio. Ali javio se i jedan asistent s fakulteta i on je imao prednost. Godinu kasnije zove me službenica iz Ministarstva (tada je to bio Sekretarijat) i kaže da ima na raspolaganju dvije stipendije: za Poljsku i Mađarsku. A ja si kažem: poljski već znam – zašto ne bih naučio i mađarski? Upravo je tada novi lektor mađarskoga (kasniji hrvatski akademik István Nyomarkay) pokrenuo sjajno vođen tečaj na Filozofsko fakultetu. Marljivo sam ga pohađao, ali sam nakon mjesec dana poslan na teren na Popovo polje – tamo se radilo po 12 sati dnevno (i subotom), a budući da su bile velike vrućine (37 stupnjeva 17 dana uzastopce) navečer se nemilice pilo pivo i – ništa od učenja. Tamo je stigla i obavijest da sam primljen na uusavršavanje u Laboratoriju Građevinskog fakulteta u Budimpešti pa sam otputovao tamo prijaviti se i riješiti pitanje smještaja. Primljen sam “kraljevski” – dobio sam garsonijeru sa stilskim namještajem i telefonom pet minuta od radnog mjesta. A mentor, prof. dr. Géza Tassi, bio je takav da mi ni rođeni otac ne bi bio tako susretljiv i spreman na svakovrsnu pomoć. Kasnije me je “gurao” da obradim rezultate pokusa i napišem disertaciju. U Budimpešti sam se i oženio pa s dvoje male djece nije to bilo lako. A onda je uslijedilo veselje s nostrifikacijom doktorata. Ja namjerno nisam htio ništa požurivati (a pogotovo ne moljakati gore od sebe). Nakon oko godinu dana dvoje kolega (sada na žalost pokojnih) pokrenulo je to pitanje na sjednici Vijeća i imenovan mi je mentor – prof. dr. Milorad Ivković iz Beograda. Kad bih doputovao u Beograd on bi me proslijedio svom asistentu, Crnogorcu, koji bi brbljao i pijuckao lozu sa mnom. Predsjednik povjerenstva za obranu disertacije, prof. dr. Zlatko Kostrenčić, imao je otvorenu 16. stranicu nekoliko mjeseci (bio je predstojnik Zavoda pa sam razmjerno često dolazi k njemu po poslu). Uglavnom prošle su gotovo pune dvije godine dok je procedura završena.
3. Dobitnik ste dviju nagrada za životno djelo, u Hrvatskoj, ali i u Mađarskoj. Recite malo više o čemu je riječ i kome biste zahvalili na svojim uspjesima?
U Mađara je kultura odavanja priznanja zaslužnim pojedincima na znatno višoj razini nego u nas. Meni je priznanje dodijeljeno u povodu 75. rođendana, a svečanost je bila u znamenitom hotelu Gellért (na budimskoj strani). Obrazložena je mojim prinosom unaprjeđenju odnosa mađarskih i hrvatskih građevinskih inženjera. Na diplomi što sam ju dobio od Hrvatske komore inženjera građevinarstva, piše samo: KOLOS, nagrada za životno djelo – bez obrazloženja.
4. U šali često kažete kako ste danas najpoznatiji kao otac Anđe Marić. Obitelj Vam mnogo znači, a mnogi ne znaju da ste vrsni kuhar. Koji su Vaši specijaliteti?
Ja sam samo bio kuhar za nevolju. Kao i u svakom poslu, čega god se prihvatim radim to najbolje što mogu. Nema tu govora o specijalitetima.
5.Kada biste danas davali savjete sebi dok ste imali dvadesetak godina što biste rekli?
Ja sam cilega života bio svjestan stvarnih mogućnosti pa sam želje i maštanja zatomljavao. Struka koju sam silom izabrao nije mi bila po volji, ali sam “izgurao” do mirovine. Moj kolega sa studija Ivan Starčević napustio je nakon završene treće godine građevinarstvo i upisao se na filozofiju! I bio je vrlo uspješan novinar (ne znam je li živ). Ja ne samo da nisam bio tako hrabar nego nisam ni imao mogućnosti naći nekoga da me novčano
podupire.