Dana 6. lipnja 2023. godine, u organizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Hrvatskog diplomatskog kluba i Zagrebačke škole ekonomije i managementa obilježili smo Dane Hrvatske diplomacije i predstavljanje knjige “Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske: Prvo desetljeće”, kao i završne “Knjige šeste”.
Okupljenim uzvanicima obratili su se profesor emerit. dr. sc. dr. h. c. Emilio Marin, predsjednik Hrvatskog diplomatskog kluba, dr. sc. Đuro Njavro, osnivač i predsjednik Upravnog vijeća Zagrebačke škole ekonomije i managementa, te gospođa Andreja Metelko-Zgombić, državna tajnica za Europu iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.
Pri predstavljanju knige, profesor dr. sc. Božo Skoko, dao je uvid u najvažnije povijesne činjenice, a značajan doprinos predstavljanju dali su i akademici Davorin Rudolf i profesor emerit. dr. sc. dr. h. c. Emilio Marin.
Autor fotografija: gospodin Matia Malenica
SVEČANO OBILJEŽAVANJE DANA HRVATSKE DIPLOMACIJE I PREDSTAVLJANJE NIZA
KNJIGA SJEĆANJA I PRILOZI ZA POVIJEST DIPLOMACIJE HRVATSKE
Zagrebačka škola ekonomije i managementa (ZŠEM) i Hrvatski diplomatski klub (HDK) uz potporu
Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP) Republike Hrvatske svečano su obilježili Dan hrvatske
diplomacije (DHD) u utorak 6. lipnja. Tom je prigodom predstavljen i niz knjiga Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske ‒ prvo desetljeće u izdanju HDK-a i nakladničke kuće Mate, d.o.o. Svečanost je upriličena u velikoj dvorani Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (HKS) u Zagrebu.
Nakon dolaska uzvanika i zauzimanja mjesta prvo je izvedena himna Republike Hrvatske. Pjevala ju je Gđa
Valentina Mekovec Gabud. Gđa Valentina Mekovec Gabud, profesorica je solo pjevanja u školi Blagoje Bersa i sopranistica u klasi prof. Martine Gojčeta-Silić. Ona je izvela još dvije popularne hrvatske skladbe između nastupā govornikā. Cijelu je priredbu vodila gđica Laura Iličić, apsolventica na studiju diplomacije i
međunarodnih odnosa Međunarodnoga sveučilišta Libertas. Prvo pozdravno obraćanje imao je prof. dr. sc. Đuro Njavro, predsjednik uprave ZŠEM-a, koji je na početku pozdravio sve uglednike, a drugo Andrea Metelko-Zgombić, državna tajnica i izaslanica ministra vanjskih i europskih poslova RH. Zatim je sve nazočne pozdravio akademik Emilio Marin, predsjednik Hrvatskoga diplomatskoga kluba. Niz knjiga Sjećanja i prilozi predstavili su dr. sc. Božo Skoko, profesor na Fakultetu političkih znanosti, akademik Davorin Rudolf, redoviti član HDK-a i E. Marin. Prof. Skoko predstavio je niz knjiga kao cjelinu, akademik Rudolf prisjetio se ključnih trenutaka u osamostaljivanju RH, kako bi dočarao ozračje u kojem je diplomacija RH djelovala u prvom desetljeću (“diplomatska bojišnica”), a E. Marin predstavio je završnu, šestu knjigu. Na samom kraju uslijedio je druženje uzvanika uz čašu vina (coupe de vin).
Pozdravno obraćanje Đure Njavre
Dame i gospodo, uvaženi uzvanici, dragi prijatelji,
Zadovoljstvo mi je pozdraviti vas u ime Zagrebačke škole ekonomije i managementa u našemu
novome domu, u kojem Škola nastavlja svoj život nakon zagrebačkog potresa. Raduje nas biti vaš
današnji domaćin i želim vam srdačnu dobrodošlicu!
Čast mi je pozdraviti visoke uzvanike: gospodina Garija Cappellija, predsjednika Odbora za vanjsku
politiku Hrvatskoga sabora, izaslanika predsjednika Hrvatskoga sabora, gospođu Andreju Metelko-
Zgombić, državnu tajnicu za Europu, izaslanicu ministra vanjskih i europskih poslova Republike
Hrvatske, predsjednika Hrvatskoga diplomat-skoga kluba, prof. dr. sc. Emilija Marina, rektora
Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Stjepana Lakušića i rektora Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, prof.
dr. sc. Željka Tanjića. Pozdravljam i potpredsjednicu vlade Republike Hrvatske u mandatu od 1998.- 2000. te prvu hrvatsku ministricu za europske integracije, dr. sc. Ljerku Mintas Hodak, suosnivačicu i
prodekanicu Zagrebačke škole ekonomije i managementa. Također srdačno pozdravljam: prečasnog
Marka Kovača, biskupskog vikara i kancelara, izaslanika zagrebačkog nadbiskupa, te efendiju
akademika Aziza Hasanovića, muftiju mešihata Islamske zajednice.
Zadovoljstvo mi je pozdraviti promotore knjige: prvog ministra pomorstva te ministra vanjskih
poslova u trima vladama Republike Hrvatske i člana Upravnoga vijeća Zagrebačke škole ekonomije i
managementa, akademika Davorina Rudolfa, te dr. sc. Božu Skoku, profesora na Fakultetu političkih
znanosti.
Čast mi je pozdraviti i njegovu ekscelenciju gospodina Gaëla Veyssièrea, veleposlanika Francuske
Republike te njegovu ekscelenciju gospodina dr. Christiana Helbacha, veleposlanika Savezne
Republike Njemačke te ostale članove diplomatskoga zbora.
Srdačno pozdravljam i prorektore, dekanice i dekane, prodekanice i prodekane, profesore i studente,
predstavnike Grada Zagreba te predstavnike hrvatskih institucija i poslovne zajednice, posebice
članove Hrvatskoga diplomatskoga kluba, a nadasve sve vas dragi uzvanici! Hvala vam što s nama
dijelite ovu svečanost i predstavljanje knjige te podupirete ovaj vrijedan događaj!
Brojne su poveznice između djelovanja naše Škole i djelovanja članova Hrvatskoga diplomatskoga
kluba. Niz knjiga koji danas predstavljamo nastao je upravo na inicijativu Zagrebačke škole ekonomije
i managementa i članova Hrvatskoga diplomatskoga kluba. Svima nam je, naime, važan orijentir
međunarodno djelovanje i povezivanje naše Domovine sa svijetom. Od samih početaka, jedan od ljudi
koji su osnivali našu Školu, pokojni prof. emeritus Josip Bombelles, snažno je gradio veze sa
Sjedinjenim Američkim Državama i predano nas povezivao s ekonomskim znanjem Zapada. Danas je
Zagrebačka škola ekonomije i managementa međunarodno pozicionirana poslovna škola s preko 170
partnerskih sveučilišta u 54 države svijeta. Naši studenti imaju mogućnost otići nekoliko semestara na
studij u inozemstvo. U međunarodnoj razmjeni sudjelovalo je preko 1350 hrvatskih studenata, a na
Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa dosada je studiralo preko 3100 međunarodnih studenata.
Da, mladi dolaze iz desetaka zemalja svijeta, studiraju na ZŠEM-u i žive u Zagrebu.
Povrh stručnih predmeta koje izučavaju u sklopu studija na ZŠEM-u, kroz kolegij Croatian studies
upoznajemo ih s hrvatskom povijesti i kulturom te političkim i ekonomskim silnicama koje su
oblikovale današnju Hrvatsku. Upoznavši našu Domovinu i njezine ljepote ti mladi ljudi postaju
vrijedni ambasadori Hrvatske u svijetu. Također, mnogi naši profesori predaju i u Europi i u svijetu, a
alumni ZŠEM-a izgradili su uspješne karijere u Hrvatskoj i u svijetu. Ponosni smo na to, a i sami ste
svjedočili da se hrvatski ljudi na raznim poljima mogu potvrditi i uspjeti posvuda diljem svijeta.
Dragi članovi Hrvatskoga diplomatskoga kluba, niz knjiga, njih šest, koje su nastale iz vaših sjećanja,
dokaz su uspjeha naših ljudi, snage koju imaju hrvatska država i hrvatska diplomacija. Otkad je papa
Ivan VIII, 879. godine blagoslovio kneza Branimira kao zemaljskog vladara Hrvatske, 7. lipnja važan
je povijesni datum za Hrvate i hrvatsku diplomaciju a vaš doprinos njegovu vrjednovanju od iznimnog
je značenja. Mi smo generacije iz posebnog razdoblja hrvatske države. Moderna državnost
nezamisliva je bez prinosa i uloge naše diplomacije.
Iako nam je koji put teško sagledati u kakvim smo promjenama živjeli, u kojim smo događanjima
sudjelovali i kroz što smo sve prolazili, sve bure i nevere, naši diplomati uglavnom gledaju na to
razdoblje Hrvatske skromno i tiho, diskretno i dostojanstveno, ponosno, kako su i naučili. Ali, ostaju
zapisi, knjige.
Uzmimo na primjer članstvo u Europskoj uniji. Od početka 90-tih sam predsjednik Tuđman, a i
politička elita s lijeva i s desna, nesporno su težili vratiti Hrvatsku među pluralne demokracije. Čak i u
doba kad je taj isti Zapad kočio i uvjetovao naše priključivanje Uniji i NATO-u, pa zatim u doba jakih
unutarnjih podjela u društvu poslije 2000-te godine, pristupanje Hrvatske Europskoj uniji se otezalo i
otegnulo, ali ideja nikad nije ugašena. Hrvatska je priznata, primljena u Ujedinjene narode, nadživjela
je sve izazove, smjene generala i iskusnih diplomata, razna suđenja i optuživanja.
Hrvatska nadilazi već desetljećima izazove starih načina rada na raznim poljima života. Budućnost je
transparentno i konkurentno natjecanje, međunarodni uspjeh i čvrsto pozicioniranje na međunarodnoj
sceni. A što više bude prigoda za pošteno (“fer”) i konkurentno natjecanje u Domovini, to će manje
naši mladi odlaziti i tražiti te iste okolnosti u svijetu.
Poštovani uzvanici!
Mnogo se godina diplomatskog iskustva sabralo u svim do sada objavljenim knjigama sjećanja naših
diplomata. Mnogih više nema među nama, ali nama i našoj mladeži ostao je jasan pisani trag. Čestitam
svim autorima i svima koji pomažu izdavanje niza knjiga Sjećanja, neka ih bude još! Čestitam svima
Dan hrvatske diplomacije!
Osjećajte se ugodno u našoj školi! Hvala!
Riječ gđe Andree Metelko-Zgombić
Poštovane dame i gospodo, kolegice i kolege,
Čast mi je i zadovoljstvo biti večeras među vama u ime Ministarstva vanjskih i europskih poslova, kao
i u osobno ime ministra dr. sc. Gordana Grlića Radmana kojemu je žao što večeras nije mogao biti s
nama jer je izvan domovine. Međutim, želim vam prenijeti njegove pozdrave, čestitke i zahvale
povodom Dana hrvatske diplomacije. Dopustite da zahvalim Hrvatskom katoličkom sveučilištu na
domaćinstvu svečanoga obilježavanja Dana hrvatske diplomacije, kao i suorganizatorima iz
Hrvatskog diplomatskoga kluba i Zagrebačke škole ekonomije i managementa.
U hrvatskoj povijesti dva su datuma obilježila hrvatsku diplomaciju, a upravo radi prvoga, itekako ima
smisla što Dan diplomacije obilježavamo u prostorima Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Papa Ivan
VIII., 7. lipnja 879., u pismu hrvatskom vladaru knezu Branimiru priznao je suverenost
srednjovjekovne hrvatske države. Iz Rima je upućen blagoslov knezu i hrvatskom narodu, priznavši
Branimiru zemaljsku vlast nad cijelom tadašnjom Hrvatskom. Taj se čin u to doba, iz današnje
perspektive, smatrao međunarodnim priznanjem državnosti i na to smo, s obzirom na njegovu
povijesnost, kršćansku ukorijenjenost i tradiciju, osobito ponosni.
Noviji, suvremeniji datum koji je obilježio hrvatsku diplomaciju, bilo je međunarodno priznanje
neovisne Hrvatske, a koje je uslijedilo 15. siječnja 1992. godine. Mnogi od nas ovdje, svjedoci su toga
doba, i prisjećamo se čekanja uz radio i televizijske prijemnike sukcesivnih vijesti o priznanju
moderne i demokratske hrvatske države od strane ostalih država svijeta. Posvemašnjem veselju među
hrvatskim ljudima u domovini i iseljeništvu tada nije bilo kraja.
Nažalost, samo diplomatsko priznanje nije bilo dovoljno, a za potpunu slobodu tek su se trebali
izboriti hrabri hrvatski branitelji, pod odlučnim vodstvom i uspješnom strategijom prvoga hrvatskog
predsjednika dr. Franje Tuđmana. Pri tomu ne zaboravljamo i veliku potporu iseljene Hrvatske, koju je
s domovinom povezivala upravo hrvatska diplomatska služba, tada tek u nastajanju.
Usporedno s Domovinskim ratom, stasala je i hrvatska služba vanjskih poslova. Na krilima golemog
entuzijazma ishodili smo međunarodno priznanje RH, uspjeli u kratkom roku uspostaviti diplomatske
odnose s brojnim državama svijeta, pronijeti istinu o pravednoj hrvatskoj borbi, pomoći reintegraciju
hrvatskog Podunavlja te započeti integrativne procese na multilateralnom planu. Stoga se i ovom
prigodom poglavito zahvaljujemo svima onima koji su izravno pridonijeli međunarodnom priznanju
Republike Hrvatske i njezinoj kasnijoj punoj afirmaciji u svijetu. Hrvatska diplomacija jedan je od
ključnih čimbenika ponovne uspostave hrvatske državnosti, suverenosti, demokra-cije i teritorijalnog
integriteta zemlje.
Koristim prigodu čestitati na hvalevrijednim knjigama koje govore o suvremenoj povijesti naše
diplomacije. To možemo zahvaliti naporima Hrvatskoga diplomatskoga kluba, u čijem izdanju ova
sjećanja dolaze na svjetlo dana. Naši veleposlanici, generalni konzuli i ostali diplomati, sudionici tih
povijesnih zbivanja, kao da su se držali gesla Hrvatskoga katoličkog sveučilišta „Lux vera“ (Svjetlo
istinsko). Ponovno su obasjali i obnovili istinu o tom intenziv-nom dijelu naše povijesti, detaljno i
trajno je zabilježivši. Zapisi o ključnim djelovanjima naših diplomata u različitim državama svijeta
trebaju biti poticajni i za mlađi naraštaj naših diplomata.
Republika Hrvatska je, uz doprinos svoje diplomacije, u međuvremenu ostvarila temeljne
vanjskopolitičke ciljeve, članstvo u Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji. Na međunarodnoj
sceni postali smo pouzdan i neizostavan partner. Dramatični događaji u Europi, poput ruske agresije
na Ukrajinu, i cjelokupno novo geopolitičko okruženje, pokazuju važnost pripadnosti velikim i
snažnim međunarodnim integracijama poput Europske unije, te obrambeno-sigurnosnom savezu
NATO-a.
Hrvatska je, s obzirom na svoje iskustvo Domovinskog rata, od početka pokazala kako je na pravoj
strani povijesti, podržavši Ukrajinu u njenoj pravednoj obrambenoj borbi. Za konačan mir i
stabilizaciju toga područja bit će potrebno i veliko diplomatsko umijeće te iskustvo. Ovdje i Hrvatska
može odigrati određenu ulogu. Dokazali smo se organizacijom prvoga parlamentarnoga summita
Krimske platforme u listopadu prošle godine, a u listopadu ove godine Hrvatska će biti domaćin
Međunarodne donatorske konferencije o humanitarnom razminiranju Ukrajine. Uslijed novih
geopolitičkih okolnosti, posebno smo svjesni potrebe očuvanja europskih vrijednosti u našem
susjedstvu. Hrvatska se stoga zalaže za proširenje Unije, kako radi naših susjeda i šire regije
jugoistočne Europe – naravno po individualnom pristupu i načelu vlastitih zasluga – tako i u kontekstu
Ukrajine, Moldove i Gruzije. Primjer Hrvatske i našega puta može poslužiti i kao potvrda
transformacijske snage koju u sebi nosi perspektiva članstva u Europskoj uniji.
Članica smo Europske unije već puno desetljeće, članica koja je 2020. uspješno bila za kormilom
Vijeća EU-a. Zajedno radimo na projektu mira, sigurnosti, stabilnosti i prosperiteta. Aktivno
sudjelujemo u procesu donošenja odluka od važnosti za cijelu Uniju u radnim tijelima i Vijeću EU-a,
štiteći ujedno vlastite nacionalne interese. Hrvat-ska je, zahvaljujući dodatnim naporima naše
diplomatske službe, ostvarila početkom ove godine i ulazak u šengensko te euro područje. Nalazimo
se među 15 država članica najuže jezgre europskih integracija. Sve je to okvir u kojemu danas snažimo
svoj međunarodni položaj.
Nastavljamo intenzivnu suradnju sa susjednim državama, poglavito s državama jugoistočne Europe,
uz punu potporu njihovu putu prema EU, a pritom očekujemo s njihove strane pridržavanje svih
vrijednosti i standarda Europske unije. Ovdje izdvajam Bosnu i Hercegovinu, gdje i hrvatska
diplomacija čini sve kako bi se postigla puna ravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH naspram dva
ostala konstitutivna naroda. To je jedan od načina ubrzanja integrativnog procesa za članstvo Bosne i
Hercegovine u Europskoj uniji.
Za Hrvatsku je i nadalje jedan od važnijih vanjskopolitičkih prioriteta skrb o hrvatskoj manjini u
europskim zemljama te njihov ostanak na višestoljetnim ognjištima. Nastojat ćemo iskoristiti sve svoje
potencijale i za skrb o iseljenim Hrvatima te njihovo privlačenje na smisleni povratak u domovinu, uz
potporu naše mreže diplomatsko-konzularnih predstavništava.
Želimo i dalje afirmirati hrvatsku državu kao relevantnog sugovornika na međunarodnom planu, i u
srpnju ponovno organiziramo tradicionalni Dubrovnik Forum, pod nazivom „Navigating the Global
Reshuffle“, na kojemu očekujemo niz stranih državnika i visokih dužnosnika.
Hrvatska diplomacija i druge nadležne službe intenzivno rade na ispunjenju i sljedećeg cilja kada je
riječ o međuna-rodnim integracijama, a to je pristupanje Organizaciji za gospodarsku suradnju i
razvoj (OECD). Jačamo i našu srednjoeuropsku te mediteransku dimenziju, poput djelovanja kroz
Savez mediteranskih država (MED9 skupina). Od lipnja ove godine predsjedamo i Strategijom EU-a
za Jadransko-jonsku regiju (EUSAIR) i Jadransko-jonskom inicijativom. Pozicioniramo se kao jedna
od vodećih zemalja u tom okviru.
Hrvatska diplomacija kroz različita međunarodna tijela doprinosi rješavanju brojnih globalnih izazova,
pa i onih koja se odnose na borbu protiv svih oblika nasilja, isključivosti i diskriminacije. Ovdje
izdvajam važnost našeg trenutnog predsjedanja Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust
(IHRA).
Jačamo i našu gospodarsku diplomaciju te promicanje gospodarskih i turističkih kapaciteta RH, ali i
hrvatske kulture. Naša konzularna diplomatska služba daje nezamjenjiv doprinos u pružanju
konzularne potpore hrvatskim državlja-nima u inozemstvu, a to pokazuje i primjer sa suđenja našim
državljanima u Zambiji.
Najvažniji cilj hrvatske države, u čemu svoj indirektni obol daje i hrvatska diplomacija, nastavak je
rada na pobolj-šanju standarda naših građana. Uvjereni smo kako to neće izostati, a osim povećanja
iskoristivosti sredstava europ-skih fondova, nastavljamo privlačiti strana ulaganja. Atraktivni smo za
sve one koji žele turistički posjetiti našu zemlju, ali i za one koji svoju novu sreću i posao traže baš u
Hrvatskoj.
Na kraju, još jednom svim kolegicama i kolegama zahvaljujem na njihovu doprinosu u radu hrvatske
diplomatske službe te im, kao i svim Hrvaticama i Hrvatima te građanima Republike Hrvatske,
čestitam Dan hrvatske diplomacije!
Pozdravno obraćanje Emilija Marina
Poštovane gospođe, poštovana gospodo, ekscelencije,
Osobita mi je čast sve vas pozdraviti u ovoj svečanoj prigodi, a posebno pozdravljam naše ugledne
predstavljače, našeg partnera u ovom nakladničkom pothvatu „Mate d.o.o.“ kojemu je na čelu naš
počasni član Đuro Njavro, sve naše članice i članove, naše prijatelje, te osobito i gospodu veleposla-
nike Francuske i Savezne Republike Njemačke, kad su oni tu, s nama je i, kako se često kaže, i
„motor“ Europske unije!
Međutim, u našem fokusu je Dan hrvatske diplomacije. Moji su prethodnici – utemeljitelj i prvi pred-
sjednik Hrvatskog diplomatskog kluba Tvrtko Andrija Mursalo, koji je zamišljao ovaj klub u pleme-
nitoj tradiciji anglosaksonskih klubova, drugi i treći predsjednik Sergej Ivan Morsan i Smiljan Šimac –
uložili velike napore u podizanju Kluba, ali su također potaknuli veleposlanike i generalne konzule
Republike Hrvatske iz prvog desetljeća suvremene i suverene Hrvatske, dakle one iz devedesetih
godina, koje bismo možda mogli nazvati Tuđmanovim ambasadorima, da napišu svoja sjećanja. Rekao
bih da je to bila kapitalna inicijativa.
I evo, pred nama je danas šesta knjiga koju mi je čast predstaviti, dok će se moji sugovornici osvrnuti
na cijeli niz od šest knjiga, kao i na njegovo značenje za povijest hrvatske diplomacije. Naime, tim je
dovršetkom niza iscrpljeno polje sjećanja onih protagonista diplomatskih događaja, koji su bili voljni
staviti na papir svoje, više ili manje opširne, memoare, doduše u različitim stilovima i po različitoj
metodologiji. Netko bi mogao na temelju tih šest knjiga napisati povijest hrvatske diplomacije u
devedesetim godinama!
Riječ profesora Bože Skoke
Uvažene ekscelencije, poštovane dame i gospodo, drage kolegice i kolege,
Sudjelovati u stvaranju neovisne države i njezinih institucija, kreirati diplomatsku službu i uspostav-
ljati međunarodne odnose s drugim državama i međunarodnim institucijama golem je povijesni privi-
legij i neizmjerna čast, koji zadobiju tek odabrane generacije. Ali je istodobno i golema obveza, jer u
takvim izazovnim vremenima i prilikama uglavnom ne postoji pravo na pogrješku, nema prokušanih
recepata i jasnih instrukcija. Diplomati države u nastajanju uglavnom su vođeni jasnom misijom, ali
prepušteni vlastitom snalaženju, kontaktima, intuicijama i sposobnostima… Zato imena tih diplomat-
skih pionira ostaju zlatnim slovima upisana u povijest diplomacije, jer su izgradili čvrste temelje,
uglavnom na nesigurnom i pjeskovitom terenu, a kad imate jake temelje onda je lako nastaviti zidati
zidove i podizati katove…
Dakako, danas govorimo o početcima hrvatske diplomacije i sjećamo se njezinih graditelja tijekom
burnog prvog desetljeća – od raspada bivše jugoslavenske države, preko velikosrpske agresije i
obrane, borbe za međunarodno priznanje i ulazak Hrvatske u članstvo u međunarodnim institucijama,
pa do početka puta prema euroatlantskim integracijama… A kako oni i njihova djela ne bi pali u
zaborav, pred nama je monumentalna kolekcija sastavljena od šest knjiga, koja donose svjedočanstva,
sjećanja i priloge ključnih aktera kao prinos izučavanju hrvatske diplomacije i njezine povijesti.
Gledano iz znanstvenoga kuta – ove je neiscrpno vrelo činjenica i pogleda iz prve ruke za sve one koji
će izučavati to važno razdoblje hrvatske povijesti te početke hrvatske diplomacije, odnose s pojedinim
državama i jačanje Hrvatske kao međunarodnog subjekta. Gledano iz publicističkoga kuta – ovo je
riznica svjedočanstava koja inspiriraju i oduševljavaju, vode nas nepoznatim stazama i putovima te
govore što se događalo u pozadini onih šturih vijesti koje smo pratili na Hrvatskoj televiziji napeto
iščekujući svaki korak u međunarodnoj afirmaciji mlade hrvatske države.
Tako čitamo vrhunske prozne tekstove, argumentirana znanstvena promišljanja, ali i osobna svjedo-
čanstva koja će s odmakom vremena dobivati sve više na težini, jer neki od njihovih autora nažalost su
nas napustili, a neki više nisu aktivni u javnom životu. A kako bismo shvatili okolnosti u kojima se
stvarala i brusila mlada hrvatska diplomacija, dovoljno se sjetiti onih oživjelih stereotipa i predrasuda
o Hrvatima početkom devedesetih, kao posljedice smišljene kampanje i dugogodišnje protuhrvatske
propagande – s jedne strane, a s druge agresije iz Beograda, koja nije ostavljala puno mogućnosti za
improvizacije i duboke analize. Kako bismo se vratili u to razdoblje i razumjeli okolnosti stvaranja
hrvatske diplomacije, citirat ću prof. Stjepana Malovića, koji je 1991. pisao o imidžu Hrvatske u
svijetu:
„Bivša Jugoslavija nije dopuštala suviše autonomnosti svojim republikama u međunarodnom djelo-
vanju. Razina međunarodnih kontakata bila je na saveznoj razini. Sve međunarodne veze išle su pre-
ko Beograda, a u Beogradu su bili ne samo ambasade, predstavništva međunarodnih organizacija, već
i gotovo svi akreditirani novinari, o kojima je vođena posebna briga. Predodžba koju su oni imali o
republikama bivše Jugoslavije bila je pod velikim utjecajem Beograda. To je bilo najuočljivije za
vrijeme raspada komunizma i prvih demokratskih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj, kada su strani
dopisnici u karavani došli iz Beograda kako bi izvještavali s već unaprijed stvorenom slikom o sece-
sionističkoj politici tih republika. Moramo se još prisjetiti da je cjelokupna vanjska politika prije bila
vođena iz Beograda, pa je time i uloga novinarstva bila jasno usmjerena. Cjelokupni nekadašnji diplo-
matski i novinski aparat bio je više nego aktivan u stvaranju jedne sasvim iskrivljene slike o društve-
nom sustavu, politici i narodima bivše Jugoslavije. Službena propaganda namjerno je prešućivala
nacionalne vrijednosti svih naroda osim srpskog a sustavno se stvarala slika o Hrvatima kao genocid-
nom narodu. U zapadnim zemljama pod okriljem ambasada aktivno su djelovali snažni prosrpski
lobiji. Miloševićev režim na vrijeme je uočio značenje stvaranja dobrog imagea u svijetu pa je tako
pokrenuto međunarodno izdanje Politike na engleskom jeziku (a politika je bila ekstremni zagovornik
ideje velike Srbije).”
Irena Zupčević, koja je danas aktivna diplomatkinja u Ujedinjenim narodima, 2000. navodi kako je
posljedica srbijanske propagande putem jugoslavenske diplomacije ostavila dubok trag koji je bio
očita prepreka priznanju Hrvatske i njezinoj borbi za samostalnost:
„Diplomacija bivše SFRJ imala je 50 godina vremena da noviju povijest i događanja tijekom Drugog
svjetskog rata na ovom području oblikuje u sliku koja je pogodovala ondašnjoj jugoslavenskoj vanj-
skoj politici i zbog toga se Hrvatskoj, posebice u početku agresije bilo vrlo teško othrvati tzv. nasljeđu
prošlosti. Unatoč nepobitnoj činjenici da je Hrvatska bila žrtva agresije bivše JNA i neregularnih
srbijanskih snaga, službena politika, koja je u to vrijeme bila još uvijek isključivo u rukama diploma-
cije bivše SFRJ, svim se silama trudila da agresiju prikaže kao unutarnji međuetnički sukob.(…) Kako
većina voli pojednostavnjivanje slike stvari, puno je lakše prihvatiti postojeće stereotipe država poput
bivše SFRJ, za koju je i kod jedine preostale supersile SAD-a prevladavalo mišljenje da bi Jugoslavija
trebala opstati uz postupnu demokratizaciju. Time je zapravo samo dano zeleno svjetlo srbijanskom
vodstvu da učini što smatra nužnim za očuvanje Jugoslavije.”
Zahvaljujući srpskoj propagandi, inozemna javnost 1991. na prostorima bivše Jugoslavije u ratnom
vihoru je – umjesto borbe mlade države za demokraciju i slobodu – vjerovala ili vidjela sljedeće doga-
đaje – koje otkrivamo iščitavajući tadašnje novine: građanski rat, nevine Srbe kao antifašiste, koji se
bore protiv obnavljanja ustaškog režima, jugoslavensku vojsku koja štiti ugroženu srpsku manjinu u
Hrvatskoj, sukob dva stara rivalska i barbarska nacionalizma… Takvo poimanje stvari i činjenica,
čemu su uvelike pridonosili inozemni mediji i lobistički krugovi financirani iz Beograda, dovodilo je
do izjednačavanja krivnje, što je srpskoj strani savršeno odgovaralo. Hrvatska se prilično mukotrpno
borila za razotkrivanje tako izrečenih laži, a poznato je da je uvijek lakše napadati nego braniti se.
Komentatori poput francuskog filozofa i publicista Alaina Finkielkrauta su bili rijetkost početkom ra-
ta. On je tada za utjecajne francuske novine napisao: „Hrvatska nije pozornica građanskog rata, kao
što to neki neumorno ponavljaju, već je ona žrtva vojne agresije.(…) Vojska nije savezna već komunis-
tička a po svome sastavu srpska. Ona se ne bori protiv obnavljanja ustaškog fašizma, već protiv demo-
kratski donesene odluke Hrvata da budu gospodari svoje sudbine, da prestanu uzdržavati neprijatelj-
ski im naklonjenu vladu i da unutar Europske zajednice osnuju suverenu državu. Ta vojska ne štiti
srpsku manjinu u Hrvatskoj, već kažnjava Hrvate time što se prema njihovim spomenicima i kulturi
odnosi kao prema svojim neprijateljima, a istodobno za račun Srbije osvaja teritorij. Antifašizam
ovdje opravdava volju za moć i služi kao izgovor za uništenje jednoga naroda, optuženoga za zločin
samoodređenja.(…) Na Balkanu se u ovom času ne sukobljavaju dva zastarjela i barbarska naciona-
lizma, već se vodi borba između imperijalističke vlasti i volje za emancipacijom, kao i 1956. u Budim-
pešti i 1968. u Pragu. Izjednačavanjem protivnika, javna glasila ne informiraju već uspavljuju
javnost…”
Sličnoj retorici, koja je dopirala iz Beograda, a čija je žrtva bila Hrvatska, koju opisuje i ovaj fran-
cuski filozof, svjedočili smo izbijanjem ruske agresije na Ukrajinu. No, za razliku od Ukrajine koja
ima puno utjecajnih prijatelja u svijetu, mi smo ih tek tada trebali steći boreći se za istinu, pravednost i
demokraciju.
Nažalost istina se sporo probijala do međunarodne javnosti, pa su polazišne pozicije hrvatskih diplo-
mata bile prilično teške. Uostalom to vidimo i iščitavajući ove sjajne eseje. Zato se prilozi čitaju po-
put napetog trilera.
U prvoj knjizi ciklusa Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske imamo svjedo-
čanstva pionira hrvatske diplomacije koji su pomicali granice i činili gotovo nemoguće. Tu su prilozi:
Ivana Brnelića, koji piše o stvaranju hrvatske diplomacije, Ive Livljanića – prvog veleposlanika
Hrvatske pri Svetoj Stolici, Zlatka Strahuljaka, koji piše o svojim praškim iskustvima, Branka Salaja o
početcima hrvatske diplomacije u Francuskoj… Sljedeće poglavlje je posvećeno djelovanju prvog
hrvatskog veleposlanika u SAD-u Petra Šarčevića, slijede prilozi Nikole Dabelića o djelovanju prvog
hrvatskog veleposlanstva u Rumunjskoj, Sergeja Ivana Morsana o diplomatskim odnosima sa Španjol-
skom, Gjure Deželića o odnosima sa zapadnim nordijskim zemljama, Mladena Juričića o osnivanju
veleposlanstva u Tirani, Đure Vidmarovića o odnosima s Ukrajinom, Tvrtka Andrije Mursala o djelo-
vanju u Južnoafričkoj Republici, te Marijana Šunjića, koji je nakon rektorskih mandata bio veleposla-
nik pri Svetoj Stolici.
U drugoj knjizi ovog ciklusa slijedi devet priloga. Josip Pavešić piše o hrvatskom uredu u Münchenu,
Aleksandar Šolc o djelovanju u Mađarskoj, Božidar Gagro o svojoj karijeri jugoslavenskog ambasa-
dora i hrvatskog veleposlanika, Frane Krnić o borbi za priznanje Hrvatske u Južnoj Americi, Želimir
Urban o hrvatskom veleposlanstvu u kanadskoj Otavi, Vesna Girardi Jurkić o djelovanju hrvatske
misije pri UNESCO-u, Branimir Strenja o partnerstvu Hrvatske i Kine, Mladen Ibler o djelovanju i
diplomatskim vezama sa Švedskom te ponovno Gjuro Deželić, ali ovog puta o odnosima Hrvatske i
Slovačke.
U trećoj knjizi također imamo sjajna svjedočanstva. Ivan Ilić piše o početcima hrvatske diplomacije u
Bonnu, Ivica Maštruko o djelovanju pri Svetoj Stolici, Italiji, Grčkoj i Sloveniji, Zdravko Sančević o
uspostavi diplomatskih odnosa s Bosnom i Hercegovinom, Ivan Šimek o svome putu – od pomoćnika
ministra iseljeništva do generalnog konzula u Münchenu, Smiljan Šimac o djelovanju u Francuskoj,
Neda Rosandić Šarić o djelovanju u Argentini, Franjo Antun Blažević o odnosima Hrvatske i Čilea,
Mario Mikolić o tranziciji iz jugoslavenske u hrvatsku diplomaciju, te Miroslav Međimorec o svome
djelovanju u hrvatskoj diplomaciji s posebnim naglaskom na Švicarsku.
U četvrtoj knjizi ovog vrijednog ciklusa imamo autorske priloge Miljenka Žagara, veleposlanika u
Sloveniji od 1992. do 1996.; Hide Biščevića posvećenog odnosima Hrvatske i Turske u prvom deset-
ljeću hrvatske diplomacije; Ilije Lukanovića o djelovanju Generalnoga konzulata Hrvatske u Berlinu te
Mladena Juričića kao generalnoga konzula u Frankfurtu; Ivana Ilića o jednogodišnjem iskustvu djelo-
vanja u Moskvi; Miše Munivrane kao prvoga hrvatskoga generalnoga konzula u Los Angelesu; Frane
Krnića o djelovanju u Cervantesovoj domovini Španjolskoj te Andori i Kubi. A tu su i još dva vrijedna
priloga, onaj Ive Livljanića o veleposlaničkom mandatu u Čileu i Franje Zenka o djelovanju u
Vatikanu nakon 2000. godine.
Peta knjiga donosi korisne i zanimljive priloge Darka Bekića, koji piše o pravu na odcjepljenje,
Marina Mihanovića o djelovanju, kako kaže, na margini diplomatskog protokola, Nevena Jurice o
djelovanju kao prvoga hrvatskog veleposlanika u Australiji i Novom Zelandu, Vere Tadić i Ljerke
Šimunić o radu Generalnoga konzulata u Hamburgu. Tu je i prinos Svjetlana Berkovića, kao prvog
veleposlanika Hrvatske u Državi Izrael, Davorina Mlakara o hrvatsko-japanskim odnosima, Zvonimira
Marića o djelovanju u Pečuhu te Ilije Lukanovića o Generalnom konzulatu Hrvatske u njemačkoj
pokrajini Baden-Württemberg. Mladen Ibler nam je ostavio vrijedno svjedočanstvo o veleposlaničkom
mandatu u Australiji i Novom Zelandu, a Mario Mikolić o svome djelovanju u Ukrajini.
Šesta knjiga donosi svjedočanstvo Branka Salaja o početcima veleposlanstva u Haagu, Jerka Vukasa o
službovanju u Australiji i Iraku, Drage Štambuka o početcima hrvatske diplomacije i njegovim iskus-
tvima jačanja odnosa s Velikom Britanijom, te Andrije Kojakovića, koji je kao priznat poduzetnik s
međunarodnom reputacijom desetljeće svoje diplomatske karijere započeo gradeći odnose s Kinom,
Mongolijom i Tajlandom, a završio kao veleposlanik u Londonu. Tu su i svjedočanstva Zvonimira
Markovića, prvoga hrvatskog veleposlanika u Beogradu, te Hide Biščevića o njegovu zapaženom
diplomatskom putu. Darko Bekić u ovom tomu piše o hrvatskom pitanju u sklopu Europe u razdoblju
1933. – 1953.; Ivica Tomić o početcima hrvatske diplomacije u Slovačkoj, a Vera Tadić o misiji u Južnoafričkoj Republici.
Kao što vidite, riječ o je i iznimnim imenima hrvatske diplomacije, njihovim zapisima, prosudbama i
svjedočenjima. Jedino zahvaljujući njima možemo rekonstruirati početke hrvatske diplomacije, te
analizirati prvo desetljeće njezina djelovanja, koje je po mnogo čemu bilo najzahtjevnije. Iza ovih šest
knjiga golem je posao. Zato zahvalnost pripada Klubu, nakladnicima i naravno autorima. Ovo je važan
dar Hrvatskoj u prigodi desete obljetnice njezina članstva u Europskoj uniji, koju smo devedesetih
sanjali.
Kako teorija kaže, pod diplomacijom podrazumijevamo umijeće i vođenje međunarodnih poslova uz
pomoć pregovaranja, odnosno komuniciranja. Diplomacija je glavni instrument državne vanjske
politike. Stoga je razumljivo je da su hrvatski diplomati, najčešće veleposlanici i generalni konzuli,
najistureniji predstavnici Republike Hrvatske u pojedinim zemljama. Iako često nisu prepoznatljivi u
javnosti zemlje primateljice te tako ne mogu izravno utjecati na tamošnje javno mišljenje, oni svojim
ponašanjem i djelovanjem simboliziraju Hrvatsku u političkim i kulturnim krugovima, dakle među
važnim kreatorima javnog mišljenja i donositeljima ključnih pa i vanjskopolitičkih odluka. Uz to, u
izravnom kontaktu, koristeći se diplomatskim ovlastima i osobnom inicijativom mogu svojom
kreativnošću i sposobnošću utjecati na kreatore javnog mišljenja te donositelje političkih, gospodar-
skih i inih važnih odluka. Istodobno oni indirektno mogu utjecati na tamošnje javno mišljenje, primje-
rice kroz redovite i izvanredne političke i druge aktivnosti a konačno mogu organizirati i izravnu pro-
mociju svoje zemlje u dotičnoj državi, kroz primanja, nastupe, sajmove, izložbe i sl.
U središtu diplomatskog umijeća nalazi se komuniciranje, posebno pregovaranje, što od diplomata
iziskuje komunikacijska i pregovaračka umijeća, budući da o njima ovise interesi zemlje, a ponekad i
pitanje rata i mira. Zato u diplomaciji do posebnog izražaja dolazi osobnost diplomata i njegovo umi-
jeće komuniciranja. Iako smo tek prije tridesetak godina stvarali hrvatsku diplomaciju kao instituciju,
Hrvati se mogu pohvaliti bogatom tradicijom diplomatskog umijeća.
Podsjetimo, kako je u razvoju rane diplomatske prakse renesansne Europe posebno mjesto imala je
Dubrovačka Republika. Neutralna politika, dobar geopolitički položaj i slabljenje Venecije postavili
su Dubrovnik u prvoj polovici 16. stoljeća u središte posredničke trgovine između Istoka i Zapada.
Iako je Republika bila tek nešto veća od tisuću četvornih kilometara, u 18. stoljeću imala je više od 85
konzulata diljem svijeta, dakle više nego mnoge velike europske zemlje.
Dubrovački su diplomati imali mjerljive rezultate, stalno su bili pod povećalom sustava, a pogrješke
im se nisu opraštale. Dok Europa tek posljednjih dvadesetak godina govori o tome kako suvremeni
diplomat mora biti gospodarski i PR agent svoje zemlje, oni su to primjerom pokazali pet stoljeća
prije. Dubrovnik je imao mornaricu sa čak oko 180 brodova te više od 40 tisuća pomoraca. Prevozili
su robu stranih trgovaca diljem Sredozemlja, pa čak i do obala Engleske na sjeveru, Indije na istoku i
zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država na zapadu.
Dubrovačka diplomacija smatrana je jednom od najučinkovitijih u Europi. Diplomati su se pomno
birali, dugo pripremali za službu te su dobivali stroge i jasne upute što im je činiti. Isticali su se
znanjem i mudrošću, pregovaračkim vještinama, glumačkim sposobnostima i lukavošću. Kad je
trebalo, pred europskim su vladarima i suze ronili kako bi ih ganuli, pred Osmanlijama nisu štedjeli
komplimenata, a pred potencijalnom ugrozom bili su široke ruke u darivanju. Izigravajući neutralnost,
uz očuvanje slobode, mira i neovisnosti ključna zadaća dubrovačke diplomacije bila je osigurati
nesmetanu plovidbu svojim brodovima i zaštititi trgovinske interese.
Dubrovčani su stekli imidž vrlo pouzdanih i korisnih izvora i u špijunskom svijetu. A i inače su jako
pazili na to što će drugi o njima misliti te kako će se u svijetu prezentirati. Nisu se razmetali bogat-
stvom kako bi bili percipirani skromnima. Nastojali su da ih se doživljava kao iskrene, povjerljive i
prijateljski nastrojene. Još tada su znali da je imidž sve. S druge strane, taj svoj šarm i karizmu
pretvorili su u pravu “meku moć”, kojom su utjecali na druge da čine ono što oni žele, stoljećima prije
nego što ju je američki teoretičar Joseph Nye uopće definirao. Izdvajanja za kulturu i znanost bila su
daleko iznad današnjeg europskog prosjeka, jer su još tada znali da su to ključne poluge kojima mogu
osigurati prestiž u međunarodnoj zajednici te dobiti status europske prve lige. Bez toga danas ne bismo
imali Sorkočevića, Božidarevića, Nalješkovića, Bunića Vučića, Držića, Boškovića, Gradića, Getal-
dića, Gundulića, Palmotića i druge mnogobrojne Dubrovčane koji i danas svijetom pronose slavu o
Hrvatskoj.
Diplomacija tijekom dvadesetog stoljeća, u kojem je došlo do razvoja medija i komunikacijskih ka-
nala, uvelike je promijenila način funkcioniranja, a time i ulogu diplomata. Profesor međunarodnih
odnosa pokojni Radovan Vukadinović je smatrao još devedesetih godina kako je moderna diplomacija
izgubila na svojoj “romantičnosti” ili pak shvaćanju da je to vještina “intriga i spletki”, pišući kako je
postala “biznis komuniciranja između vlada”. U toj sada već vrlo poslovnoj atmosferi diplomati su
također izgubili na svojem nekadašnjem prestižu i značenju u skladu s naporima da diplomacija ne
stvara politiku, već da ju objašnjava, pokušava sklapati aranžmane i brine se za njihovo izvršenje.
Dodaje kako je diplomacija od političko-ceremonijalne djelatnosti pretvorena u vrlo angažiranu radnu
aktivnost, koja zahtijeva različite vrste kadrova i od njih vrlo detaljno poznavanje pojedine uske prob-
lematike. Diplomacija je također evaluirala od one tajne klasične u niz različitih oblika, od kojih je
najistaknutiji upravo javna diplomacija.
Uvaženi hrvatski diplomat, publicist i znanstvenik Darko Bekić (2016.) tako suvremenu diplomaciju
dijeli na:
- službenu, koja se odvija između ovlaštenih diplomatskih predstavnika suverenih država;
- javnu diplomaciju, kojom diplomati nastoje izravno doprijeti do što šireg kruga građana druge
države; - tajnu diplomaciju, u kojoj pregovarači uspostavljaju tajne ili/i neformalne veze kako se ne bi
“kompromitirala” službena vanjska politika i diplomacija obje zemlje te, uvjetno govoreći, - tzv. podzemnu diplomaciju, što je eufemizam za obavještajne i kontraobavještajne službe koje ima
svaka država, ali kojima se – različito od popularne floskule da je diplomacija “legalna” špijunaža –
ustvari, upravlja izvan diplomatske službe te, na kraju, - tzv. emigrantsku diplomaciju, koja je posebno karakteristična za hrvatsku diplomatsku povijest, a
temelji se na aktivnostima političkih izbjeglica u korist interesa njihovih naroda – onako kako su ih
oni doživljavali i interpreirali.
U svakom slučaju dio klasičnih diplomatskih aktivnosti preuzeli su drugi subjekti u međunarodnim
odnosima, a diplomacija je postala otvo-rena prema novim trendovima, kako bi mogla uspješno štititi
interese svoje zemlje te ju pozicionirati u međunarodnim odnosima.
Velik broj autora i praktičara slaže se u ocjeni da će diplomacija 21. stoljeća sve više biti javno-
diplomatska jer će sve više postajati način na koji će se svijet pokušati nositi sa suvremenim global-
nim problemima, kao što su uništavanje životnog okoliša, terorizam, širenje zaraznih bolesti, finan-
cijske krize i nestabilnost. Istodobno suvremeni diplomati postaju promotivni i gospodarski agenti
svojih država. U fokusu njihova interesa stoga više ne smiju biti samo institucije i njihovi predstavnici
već i građani država u kojima djeluju. U medijski oblikovanom svijetu diplomacija usvaja nove
dimenzije baveći se medijima i upravljanjem komu-nikacijama i sve se više približava profesiji odnosa
s javnošću.
Dr. Jacquie L’Etang (2009) piše kako je činjenica da politika u svakodnevnom životu prožima i
aktivnosti kao što su turizam, sport i religija, što pokazuje da se razmatranje o diplomaciji mora
protegnuti dalje od uskog shvaćanja političke diplomacije između država-nacija te da mora obuhvatiti
projekte kulturnog identiteta nacija bez države i interkulturalne diplomacije čiji su cilj domaće javnosti
država-nacija i nacija bez države, kao i diplomaciju koja se odvija između političkih i gospodarskih
aktera i organizacija.
Razvoj suvremene javne diplomacije odvija se – kako piše Gilboa (2008.) ‒ u vrijeme triju među-
sobno povezanih revolucija: revolucije masovnih komunikacija, interneta i globalnih televizijskih
mreža, političke revolucije koja je transformirala najveći dio društava te revolucije međunarodnih
odnosa koja je transformirala ciljeve i sredstva vanjske politike, u kojoj su pozitivan imidž i reputacija
zemlje u svijetu postali faktor moći važniji od onih tradicionalnih.
Kad je u pitanju hrvatska javna diplomacija, postoje velike razlike u promidžbi Hrvatske putem
hrvatskih veleposlanstava u pojedinim zemljama, a promidžba na nekim nama iznimno važnim
tržištima uopće ne postoji. Obično se promidžba svodi na povremeni rad s medijima ‒ medijsko
praćenje određenih kulturnih zbivanja, posjet političkih i gospodarskih izaslanstava, slanje priopćenja
ili davanje intervjua u medijima zemalja domaćina. Rijetko se sustavno radi s medijima, a marketinška
obradba tržišta uglavnom ne postoji. U veleposlanstvima ne postoje dovoljno učinkoviti, ekipirani i
obučeni uredi za odnose s medijima s naglaskom na istraživanja javnog mišljenja, analitiku ukupnih
zbivanja u određenoj zemlji te stalnog rada s medijima. Riječju, u hrvatskoj diplomaciji ne postoji
snažna svijest o odnosima s javnošću kao produženoj ruci diplomacije. Ne postoje komunikacijske
strategije za nama važna tržišta i stručni ljudi za odnose s javnošću i marketing koji će ih provoditi.
Taj posao u 21. stoljeću moraju raditi profesionalci za promotivno komuniciranje koji postaju dodatna
snaga klasičnoj diplomaciji.
Devedesetih godina smo imali jasne prioritete. Danas, Hrvatska kao članica EU-a i NATO saveza ima
druge prioritete. Nova hrvatska diplomacija bi trebala promicati interese naše zemlje putem informira-
nja i utjecanja na stranu javnost. Dobro os-mišljenom medijskom i marketinškom promidžbom može
se smanjiti stupanj pogrješne percepcije i nerazumijevanja složenih cjelokupnih ‒ političkih, gospodar-
skih, kulturnih i drugih odnosa između Hrvatske i drugih zemalja. Sve to pridonosi brendiranju zemlje
i njezinu boljem imidžu u svijetu.
Hrvatska je trenutačno percipirana kao snažan turistički brend. Svi zajedno moramo izgraditi hrvatski
politički, gospodarski i kulturni brend. A na tom putu pomaže jedino sinergija diplomacije sa srodnim
vještinama i profesijama, poput kreativne industrije i komunikacija. Dobar primjer u pogledu kreativ-
nosti i inovativnosti na tom putu mogu nam biti časni diplomati okupljeni u ovom klubu i ovim
vrijednim knjigama.
UOČI PROGLAŠENJA NEOVISNOSTI: POSJET WASHINGTONU
piše prvi hrvatski ministar vanjskih poslova akademik Davorin Rudolf
Jedan od povijesnih događaja u stvaranju suvremene neovisne države Hrvatske ‒ koji je danas gotovo
zaboravljen i nitko ga ne spominje a bio je iznimno važan ‒ jest jedanaestodnevni posjet hrvatskoga
izaslanstva Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi u rujnu i listopadu 1990. i susret predsjednika
Tuđmana u Bijeloj kući u Washingtonu s američkim predsjednikom Georgeom Bushom seniorom i
njegovim pomoćnikom za pitanja nacionalne sigurnosti Brentom Scowcroftom. Obratite, molim vas,
pozornost: Hrvatska je u to vrijeme bila članica jugoslavenske federacije, daleko od neovisnosti.
Sjećam se euforije svih nas u hrvatskome vrhovništvu, oduševljenja iseljenih Hrvata u Americi: od
jedine svjetske super sile u tome vremenu dobili smo najveću moguću praktičnu potporu za rekon-
strukciju Jugoslavije! U Washingtonu smo posjetili američki Kongres, Bijelu kuću i State Department
(Ministarstvo vanjskih poslova), obavili brojne razgovore s kongresnicima, visokim državnim
dužnosnicima, novinarima, a u krugovima oduševljenih iseljenih Hrvata bili smo dočekani kao istin-
ski demokratski izabrani predstavnici još uvijek ne emancipirane države Hrvatske. U tome izaslanstvu,
podsjetit ću, zajedno s Predsjednikom Franjom Tuđmanom i njegovom suprugom Ankicom, bili su
predsjednik Sabora Žarko Domljan, ministar znanosti i obrazovanja Vlatko Pavletić, ministar iselje-
ništva Gojko Šušak, osobni tajnik za politička pitanja Predsjednika Republike Slaven Letica, osobna
tajnica Predsjednika Zdravka Bušić, sveučilišni profesor Hrvoje Kačić i tajnik izaslanstva, voditelj
Predsjednikova ureda, Hrvoje Šarinić. Ja sam u izaslanstvu bio u svojstvu ministra pomorstva (za
ministra vanjskih poslova imenovan sam 3. svibnja 1991.). Želim istaknuti da su organizaciji toga
povijesnoga putovanja pridonijeli uvaženi Hrvati trajno nastanjeni u Sjedinjenim Državama. Među
ostalima, uspješni američki poduzetnici i intelektualci Ilija Letica, Mira Baratta, savjetnica senatora
Boba Dolea, Max Primorac, Marin Sopta, Boris Pehovčić, Ivo Banac, Stjepan Meštrović, Jerry Blas-
kovich, Marin Sopta, Ivica Mudrinić i drugi. Za odlazak u posjet Sjedinjenim Državama nismo tražili
nikakvu suglasnost federalnih jugoslavenskih organa, nismo ih o putu ni obavijestili. U američkome
Ministarstvu vanjskih poslova kazano je da su iz Beograda stizali prosvjedi i zahtjevi da se putovanje
otkaže, ali se Ameri na njih nisu obazirali.
Malo zanimljivosti: u hotelu Hyatt Regency u Long Beachu predsjedniku Tuđmanu je 28. rujna 1990.
uručeno osobno pismo prijašnjega američkoga predsjednika Ronalda Reagana u kojemu je hrvatskome
narodu uputio izraze ohrabrenja i izrazio „sve najbolje“.
Domaćini su mi stavili na raspolaganje automobil. Ugrabio sam malko slobodnoga vremena i pošao na
američko nacionalno groblje Arlington. Posjetio sam humak predsjednika Johna Kennedyja koji je za
života poručio Amerikancima: „Ne razmišljajte o tome što Sjedinjene Američke Države mogu učiniti
za vas, već što vi možete postići za SAD!“
Snažan dojam u međunarodnim krugovima
Posjet hrvatskoga izaslanstva SAD-u i Kanadi ostavio je snažan dojam u Hrvatskoj, Jugoslaviji i u
međunarodnim krugovima, posebice europskima. Svrha našega posjeta bila je, među ostalim, potvr-
diti novu realnost: legalitet novoga hrvatskoga demokratski izabranoga vodstva na svibanjskim prvim
višestranačkim izborima u SFR Jugoslaviji 1990. i opravdanost preobrazbe jugoslavenskoga federa-
lizma u modernu zajednicu suverenih država prema modelu Europske unije. Europski komunizam/
socijalizam bio je na umoru. Mi smo bili odlučni uspostaviti demokratsku pravnu državu, poštivati
ljudska prava i uvesti tržišno gospodarstvo. Izaslanstvo se iz New Yorka vratilo u Zagreb, a ja sam
ostao još tri dana u New Yorku. Predsjednik Tuđman mi je naložio da sudjelujem na važnoj međuna-
rodnoj konferenciji o gospodarskim odnosima u svijetu koje je organizirala američka Vlada. Na tome
sam skupu izrazio odlučnost Hrvatske za pristupanje Europskoj zajednici (današnjoj Uniji). Nakon
moga govora francuski premijer Michel Rocard je rekao da je iznenađen: od svih istočnih, “soci-
jalističkih” država, Poljske, Čehoslovačke, ako se dobro sjećam i Mađarske, samo je Hrvatska javno
obznanila odlučnost i želju da bude članica Europske zajednice! O mojemu izlaganju hrvatsku je
javnost izvijestio novinar Vladimir Drobnjak izvješćem u zagrebačkome “Vjesniku” (danas je
Drobnjak hrvatski dužnosnik u diplomaciji). To je bilo, u listopadu 1990., prvo javno službeno
hrvatsko očitovanje na svjetskoj razini o našemu učlanjenju u Europsku uniju.
Tajni sastanak u Ljubljani
Petnaestoga lipnja 1991. na tajnome sastanku u Ljubljani, dogovorili smo se sa Slovencima o rekon-
strukciji jugoslavenske federacije, o proglašenju konfederacije, saveza država ili, ako taj prijedlog ne
prođe, o raspadu države Jugoslavije i stvaranju dviju neovisnih država Hrvatske i Slovenije. Hrvatsko
izaslanstvo bilo je sastavljeno na najvišoj državnoj razini: uz Predsjednika Franju Tuđmana skupu su
nazočili predsjednik Sabora Žarko Domljan, predsjednik Vlade Josip Manolić, potpredsjednik Vlade
Milan Ramljak, ministri Josip Boljkovac i Martin Špegelj, te član Predsjedništva Jugoslavije Stipe
Mesić. Ja sam sudjelovao u razgovorima kao ministar vanjskih poslova. Slovenski državni tim vodio
je prvi predsjednik Republike Milan Kučan. Složili smo se s datumom definitivnog odlučivanja o
državi: 25. lipnja 1991. Moderna složena država konfederacija, dakle, ili neovisnost i suverenost!
Jedino je Srbija odbacila i jedan i drugi prijedlog. U Beogradu su smatrali da su granice ondašnjih šest
federalnih republika “administrativne”, a ne državne, pa se mogu mijenjati, primjerice referendumom
(odlučili su se za teritorijalno širenje u područja Hrvatske i osobito BiH, radi ostvarivanja zamisli “svi
Srbi u jednoj državi”).
Uvečer, u Predsjednikovu apartmanu analizirali smo važnost razgovora i posjeta Washingtonu. Svi
smo se složili da je američka gesta odlučna, snažna, dragocjena i jasna podrška konačnome rješenju
“hrvatskoga pitanja”. Predsjednik Tuđman zaključio je da će ubrzati rad na novome ustavu samostalne,
neovisne i suverene države Hrvatske, a Hrvoju Kačiću i meni naložio je načiniti analizu učinaka u
međunarodnim odnosima ako se odlučimo za konfederaciju ili neovisnost. Predložio sam da o svemu
obavijestimo Gorbačova. Predsjednik Tuđman smatrao je Gorbačova svjetskim državnikom i refor-
matorom. Ustvrdio je: kad sazna da smo bili s Bushom i u Washingtonu, složit će se s našim plano-
vima!
U ulozi ministra vanjskih poslova, zajedno s Predsjednikom Tuđmanom, ili sâm, posjetio sam niz
zemalja: Austriju, Italiju, Državu Grada Vatikana, Mađarsku, Sjedinjene Američke Države, Kanadu,
Grčku, Veliku Britaniju, Čehoslovačku, ne znam gdje nisam bio ‒ niti jedna Vlada nije službeno
poduprla neovisnost Hrvatske i Slovenije! Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd izjavio
je: „Bez Jugoslavije nastat će kaos, sukobi, niz bankrotiranih državica koje će se na ovaj ili onaj način
oslanjati na Zapad. I uvlačit će nas u svoje konflikte”. Francuski predsjednik Mitterrand naša je
nastojanja nazvao “fragmentacijom Europe, stvaranjem brojnih mini država”, a Nijemac Genscher
strahovao je da će raspad Jugoslavije uzrokovati nestabilnost i ugroziti spajanje Zapadne i Istočne
Njemačke.
Kadijevićev let u Moskvu
Dok smo se mi užurbano pripremali za konfederaciju ili neovisnost, ministar obrane general Jugosla-
venske armije Veljko Kadijević je potajice, tijekom noći 12. ožujka 1991., posebnim vojnim zrako-
plovom otišao u Moskvu na savjetovanje sa sovjetskim ministrom obrane Dmitrijem Jazovom. Htio je
provjeriti, hoće li, prema procjenama Moskve, intervenirati NATO ako JNA preuzme vlast u Hrvat-
skoj i kakva će biti reakcija Moskve? Tražio je zapravo rusku potporu ako vojska ostvari vojni udar.
Ministar Jazov je nazvao telefonom Gorbačova, predsjednika Sovjetskog Saveza. „Odgovori su bili
potpuno negativni i svodili su se na to da ni na kakvu potporu SSSR-a ne može Jugoslavija računati.“
Kadijević se vratio iste noći u Beograd bez ikakvih sovjetskih jamstava.
Zanimljivost je da je general Kadijević odletio zrakoplovom u Moskvu i vratio se, a o tome pred-
sjednik Vlade Ante Marković nije bio obaviješten! General je o svome letu izvijestio samo pred-
sjednika Predsjedništva Jugoslavije, predstavnika Srbije Borisava Jovića.
Uvjeravanja Santera i Delorsa
Predsjednik Europskoga vijeća Europske zajednice (današnje unije) Jacques Santer i predsjednik
Europske komisije EZ-a Jacques Delors uvjeravali su srpske političare u Beogradu, 29. i 30. svibnja
1991. – 25 dana prije proglašenja naše neovisnosti! – da Bruxelles ne će trpjeti buntovne republike
Hrvatsku i Sloveniju i da nepokolebljivo podupire jedinstvenu i teritorijalno cjelovitu Jugoslaviju.
Takvo je bilo i stajalište 34-iju država članica Konfrencije o europskoj sigurnosti i suradnji, među
njima SAD-a i SSSR-a, postignuto na sastanku u Berlinu pet dana prije raspada Jugoslavije. Zajed-
nički dokument s berlinskoga skupa, “Izjavu o Jugoslaviji”, uručio je Predsjedniku Tuđmanu američki
ministar vanjskih poslova James Baker, 21. lipnja, tijekom razgovora na bilateralnom sastanku u
Beogradu. Nakon razgovora Tuđman – Baker, na izlazu iz dvorane, upitao sam američkoga velepo-
slanika u Jugoslaviji Warrena Zimmermanna jesu li berlinski zaključci prihvaćeni jednoglasno.
Odgovorio mi je suho: „Da!” „Tko ih je predložio?” „Nijemci, za vrijeme objeda ministara i političkih
direktora SAD, SSSR-a, Njemačke i Jugoslavije”. Poslije sam saznao da je Nijemac Hans-Dietrich
Genscher u Berlinu hotimično pozvao na objed trojicu odabranih ministara, jer je htio izbjeći raspravu
o Jugoslaviji i sukobe u plenumu konferencije.
Odluka Hrvatskoga sabora
Završna sjednica Hrvatskoga sabora na kojoj se odlučivalo o proklamiranju neovisne i suverene države
Hrvatske počela je 25. lipnja 1991. u devet sati prije podne. Trajala je čitav dan. Uvečer, nešto prije
osam sati, glasovalo se o ključnim dokumentima. Temeljni pravni akt, povijesna Ustavna odluka o
suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, nažalost, nije donesena jednoglasno. Protiv odluke
glasovali su predstavnici SDP-a u Saboru. Predsjednik te stranke Ivica Račan objasnio je u raspravi da
„ne će poduprijeti odluku jer se u njoj istodobno s razdruživanjem federacije, ne pokreće postupak
udruživanja Republike Hrvatske u savez suverenih republika na području SFRJ”. Taj Račanov zahtjev
o konfederaciji nismo u tome trenutku mogli postići jer nismo imali privolu svih jugoslavenskih
federalnih jedinica. Inače, Deklaracija o suverenosti i neovisnosti usvojena je jednoglasno.
Točno u osam sati navečer predsjednik Hrvatskoga sabora Žarko Domljan izvijestio je kako je prote-
klo glasovanje. Potom je zaključio da je Hrvatski sabor usvojio i ovoga trenutka stupaju na snagu
Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracija o uspostavi suverene i
samostalne Republike Hrvatske. Potom je svečano rekao: „Gospođe i gospodo zastupnici! Stigli smo
do najsvečanijega trenutka koji će ostati zabilježen ne samo u novijoj europskoj povijesti, nego i
duboko utisnut u svijest svakoga Hrvata… Proglašavam da je Hrvatski sabor usvojio, te da ovoga
trenutka stupaju na snagu: Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, i
Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske… Rođena je država Hrvatska!
Neka joj je sretan i dug život!“
Sa zagrebačke katedrale grunula su zvona. U sabornici stajao sam uz sjedalo određeno za članove
Vlade. U mislima mi se vukla duga crta hrvatske žudnje za neovisnom državom, naš imaginarij i
stoljetni san. Povijest rijetko nudi narodima državu. Naraštaj kojemu sam pripadao nije smio i nije
mogao iznevjeriti zemlju, djedovinu stare slave: prvi put u suvremenoj nam povijesti proglašena je i
nastala je istinski neovisna, samostalna i suverena država Hrvatska. Izvan bilo kakvih Mađara i
Mlečana, personalnih unija, dominacija stranih dinastija, nagodbi, državnopravnih odnosa s drugim
državnim entitetima, unitarnih državnih tvorevina i neuspjelog modela multinacionalne federacije
socijalističkih republika. Prva južnoslavenska država stvorena 1. prosinca 1918., zahvaćena ratom
1941., preoblikovana iznutra 1943. i 1945., prestala je postojati. Okončan je jugoslavenski pokus dug
72 godine i neostvarena južnoslavenska epoha.
Večera bez stranih predstavnika
Sutradan sam u Ministarstvu vanjskih poslova predstavnicima stranih država u Zagrebu podijelio akte
o nastanku države. I pozvao ih na svečani prijam Predsjednika Republike Franje Tuđmana, navečer u
19 sati u zagrebačkom hotelu Westin (u ono doba se hotel zvao Interkontinental). Diskretno mi je
prišao njemački konzul Hans Bolt i povjerio da svi žele integralnu Jugoslaviju s nešto više demokra-
cije. Nitko od stranih predstavnika ne će doći na prijam. I on je primio instrukciju svoje Vlade da
prijam bojkotira. Na svečanost u Interkontiju nitko od stranaca nije došao. Bio se pojavio na trenutak
počasni austrijski konzul Berlaković, ali je brzo nestao.
Odluku o neovisnosti države donijeli smo sami. Nikakva strana velesila, nikakav zaštitnik nije stajao
iza nas. I to je rijetkost u međunarodnim odnosima. Odlučan povijesni trenutak zbio se tri dana prije
proglašenja neovisnosti, 21. lipnja 1991. u Beogradu, na kraju razgovora Predsjednika Tuđmana i
američkoga državnog tajnika Jamesa Bakera. Amerikanac je doputovao sa sastanka u Berlinu,
upozorio je i zaprijetio: „Ako proglasite neovisnost vrebaju brojni rizici, a vi ćete biti odgovorni!“
Rekao je kako SAD podupiru jedinstvo Jugoslavije, ali da su protiv uporabe sile radi održanja toga
jedinstva! Milošević je prihvatio prvi dio rečenice, a mi drugi. Naš Predsjednik je odgovorio: „Odluku
o neovisnosti donijeli su građani Hrvatske na referendumu. Hrvatski sabor i državni vrh dužni su tu
odluku poštivati. Mi ćemo ju ostvariti!“ Predsjednik Tuđman zapravo je donio odluku o osamosta-
ljenju! Navečer je održan sastanak s generalom Kadijevićem, koji je obećao (lažno, kako će se poka-
zati) da JNA ne će intervenirati protiv republika koje se žele osamostaliti.
Dan neovisnosti: 25. lipnja 1991.
Nakon dva dana nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske i Slovenije, 27. lipnja 1991., započeo je u
Ormožu desetodnevni oružani sukob Slovenaca s Jugoslavenskom armijom. Bio je to prvi oružani
sukob velikih razmjera na području bivše Jugoslavije, Slovenci ga nazivaju ratom. Zbog toga je na
poticaj savezne jugoslavenske Vlade održan 7. srpnja 1991. sastanak na Brijunima na kojemu je
donesena Brijunska deklaracija (bili su nazočni predstavnici Hrvatske, Slovenije i Srbije, među os-
talima, te ondašnje Europske zajednice, današnje Unije). Tim aktom dogovoreno je tromjesečno mi-
rovanje državnopravnih akata Hrvatske i Slovenije donesenih 25. lipnja 1991., kako bi se u razdoblju
od 90 dana postigao dogovor o mirnom razrješenju jugoslavenske državne krize (odluke Sabora o ne-
ovisnosti nisu stavljene izvan snage, već u stanje mirovanja). Budući da takvo rješenje nije posti-
gnuto, Hrvatski je sabor, nakon isteka tromjesečnoga roka, 8. listopada 1991. donio odluku o raskidu
svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske na temelju kojih je Hrvatska, zajedno s ostalim jugo-
slavenskim republikama i pokrajinama, osnovala i tvorila SFRJ.
Dva državna praznika, Dan državnosti i Dan nezavisnosti, 25. lipnja i 8. listopada, samo su stvorila
konfuziju u javnosti pa građani nisu znali što se tih dana zapravo obilježava i slavi. Osmi listopada je
samo logičan slijed nakon 25. lipnja. Dan nezavisnosti, koji slave sve države u svijetu, u nas je 25.
lipnja. Konstituiranje svake države uvijek je vezano uz točno utvrđeni datum, a razdruživanje država u
federaciji i sukcesija država bivših federalnih jedinica nakon raspada federacije postupci su i procesi
koji traju. Sukcesija imovine bivše Jugoslavije nakon njezina raspada (vojne imovine, primjerice),
dugo je trajala. Nisam siguran da je definitivno završena.
Datum je nastanka države Hrvatske važan. Do toga dana za sva su zbivanja na području Hrvatske
međunarodnopravno odgovarala tijela državne vlasti ondašnje Socijalističke Republike Hrvatske i
savezni jugoslavenski organi. Od dana proglašenja države Hrvatske, 25. lipnja 1991., odgovornost su u
međunarodnim odnosima preuzeli novoutemeljeni organi nove države Republike Hrvatske.
Dok nije proglašena samostalna i neovisna država Hrvatska nije bilo rata u Hrvatskoj u međuna-
rodnopravnome smislu. Jer rat je uvijek oružani sukob između država. A kada o ratu govorimo,
temeljno pitanje za sve nas, naše potomke, za istinsku, trajnu pomirbu na ovim prostorima jest: tko je
rat u području Hrvatske 1991. planirao, pripremao i započeo. To je pitanje svih pitanja. Da nije bilo
rata ne bi bilo užasnih tragedija, zločina, razaranja, haaškoga Tribunala. Krucijalno je dakle pitanje:
tko je počinio međunarodni zločin protiv mira, tj. zločin agresije, i zapravo uzrokovao sve ratove na
području bivše Jugoslavije? Bio sam ministar u trima prvim hrvatskim vladama tijekom postupka
proglašenja neovisnosti. Mi nismo željeli nikakav rat, nismo započeli taj rat. Između ostaloga, za rat
morate imati adekvatne oružane snage, a mi ih nismo imali.
Srpsko-hrvatski rat u međunarodnopravnome smislu počeo je – jer nikada nije formalnopravno
objavljen ‒ nasilnim, masovnim ulaskom 60 tenkova i vojnih vozila JNA s vojnicima i srpskim
rezervistima, te pripadnicima paravojnih, dobrovoljačkih i inih srpskih postrojba u hrvatsku Baranju i
područje istočne Slavonije 3. srpnja 1991. Crnogorsko-hrvatski rat započeo je u noći između 23. i 24.
rujna 1991. napadajem postrojba JNA i crnogorskih rezervista na istočni dio dubrovačkoga područja,
Vitaljinu, Brgat i Komolac.
Riječ akademika Emilija Marina
Napisao sam predgovor za 6. knjigu, u tradiciji svojih dvaju prethodnika. Smatram da niz tih naših
publikacija o sjećanjima hrvatskih veleposlanika iz devedesetih godina, pomaže sačuvati uravnote-
ženo sjećanje, koje će nam biti korisno i danas i sutra, ono pravedno sjećanje, la juste mémoire, kako
je to formulirao francuski filozof Paul Ricoeur.
Ovu novu, 6. knjigu su uredili naši redoviti članovi Miljenko Žagar i Zvonimir Marić, te njima u
prvom redu dugujemo zahvalnost! Potom i autorima članaka koji su objavljeni. Nakon ovih mojih
uvodnih riječi, dao bih riječ autorima, jer oni su protagonisti događanja devedesetih godina u diplo-
maciji Republike Hrvatske. Odlučio sam da vam pročitam jednu moju „antologiju“, a svaka je
subjektivna, jedan moj izbor odlomaka koji mi se čine posebno znakovitima za svakog od autora,
ovisno također i o opsegu njegova rada. Vjerujem, da ako u ovoj svečanoj prigodi dadem glas auto-
rima, da ću im na najbolji način odati priznanje! Dometnuo bih, ako vam pročitam njihove kratke
odlomke, možda ću vas više zainteresirati da pročitate njihove cijele članke, više nego da vam ih
prepričavam.
Branko Salaj, koji je nažalost u međuvremenu preminuo, napisao je – unatoč svojim poznim
godinama – članak koji se čita s napetošću kojom pratimo neki krimić; nije ni čudno, kad je u njegovu
žarištu Haag i sve ono što taj toponim simbolizira za suvremenu Hrvatsku. Iz njegova članka „Početci
Veleposlanstva Haag 1995. – 1997.“, izdvojio bih:
Bilateralni odnosi s Nizozemskom bili su već od samoga početka, a s vremenom i sve više, u sjeni
problema s Tribunalom. Veleposlanstvo je pri tom naročito tijekom prve godine djelovanja bilo hen-
dikepirano lošim komunikacijama s Ministarstvom vanjskih poslova vlastite zemlje. Najveći problem
Veleposlanstva proizlazio je iz nastojanja čelništva Ministarstva da važnije kontakte u Haagu i oko
Haaga ostvaruje posebnim kanalima, prešućujući ih veleposlaniku i zaobilazeći ga. Nije pritom bila
riječ o nekom pojedinačnom slučaju, već o prilično sustavno provedenom pristupu tijekom prve godine
djelovanja. (str. 51)
U početno prilično nekritičko prihvaćanje stranih teza mogao sam se uvjeriti kad sam oko 10. svibnja 1996. došao do povjerljivog pripremnog dokumenta Europskog vijeća u kome se izlagala dugoročna
perspektiva politike EU spram ‘Balkana’. (…) Dokument je zadirao duboko u strateško usmjerenje
hrvatske politike pa sam se, da se zaštitim od moguće provale na zaštićenom faksu, idućeg dana
otputio u Zagreb da predsjedniku Tuđmanu osobno predam dokument i vlastiti sažetak. Prije odlaska
na Pantovčak želio sam provjeriti je li Ministarstvo upoznato s dokumentom i je li Tuđman o njemu
obaviješten. Na sastancima, jednim kratkim i jednim malo dužim, s dva pomoćnika ministra mogao
sam se uvjeriti da „kuća“ nije nimalo alarmirana. Nisu spominjali jesu li dokument već vidjeli, ali ih
njegov sadržaj nije nimalo uznemirio – „sve je pod kontrolom“, „poznate ideje“, „ništa neobično“…
(str. 58-59)
Jerko Vukas je u svom članku „Službovanje u Australiji i Iraku“, opisao uzbudljive događaje, osobito
u potonjem, koji su baš u toj zemlji bili, čini mi se, na granici avanturizma. Evo mog izbora:
Kad sam se konačno pribrao, shvatio sam značenje ovog grandioznog dočeka pripravljenog dolasku
prvog hrvatskog generalnog konzula, čime se prvi put u povijesti u Melbourneu uspostavlja rad
hrvatskog diplomatskog predstavništva. Ovim se ujedno i potvrđuje da su se obistinili snovi hrvatskih
ljudi koji su poduzimali svakojake aktivnosti, pa i one protuzakonite, kako bi skrenuli pozornost na
hrvatsku naciju i državu. (str. 64)
U nedavnoj povijesti, hrvatske tvrtke su surađivale s iračkim tvrtkama, zajednički su radile diljem
Iraka. Unatoč mnogim nedaćama koje su zahvatile Irak, postoje još uvijek područja Iraka u koje ratne
operacije ne dopiru. Kurdistan se doima kao jedino stabilno područje. U Kurdistanu su i tri hrvatske
tvrtke za razminiranje, koje nesmetano obavljaju ugovorene poslove. Otkad sam predao vjerodajnice,
hrvatske tvrtke mi se sve više obraćaju i sve više iskazuju svoj interes za rad u Republici Irak.
Dotadašnji ostvareni uspjeh hrvatskih tvrtki na iračkom tržištu, osobito u posljednjih godinu dana,
nameće potrebu daljnjeg povezivanja hrvatskih i iračkih gospodarskih subjekata. Iračke tvrtke su
pretežito u državnom vlasništvu, pa je to razlog više da se veleposlanik uključi kako bi pomogao u
njihovu povezivanju. (str. 90)
Drago Štambuk je zastupljen člankom koji je naslovljen izjavom Margaret Thatcher prigodom jed-
nog razgovora s našim autorom: „Bolje da se na križ pribije mene nego Hrvatsku“. Štambukov prilog
sadrži njegov govor u prigodi predstavljanja knjige Margaret Thatcher „Državničko umijeće“ u
Zagrebu, 2004., kao i govor koji je održao na prosvjednom skupu u Londonu, 1991., pod naslovom
„Jugoslavija – maska za Veliku Srbiju“. Oba su teksta kao pars pro toto za Štambukovo djelovanje u
Velikoj Britaniji. Iz prvoga izdvajam neka „stajališta i zasluge barunice Thatcher za RH (…) Neka
nam bude korektor i inspiracija.“:
Srbi su u internoj agresiji protiv gotovo svih ostalih naroda – srušili državu u kojoj su bili vladajući
narod. Hrvatska je bila žrtva velikosrpske agresije i imala puno pravo (ljudsko, Božje i međuna-
rodno) na vlastitu obranu. (…) Vukovar i obrana njegova temelj je hrvatske slobode i njezino naju-
zvišenije poglavlje. Ekvidistantni pristup međunarodne zajednice prema agresoru i prema žrtvi u
osnovi je bio pogrješan, a njegovo protegnuće na Haaški sud isto je tako pogrješno. (…) Europska
unija trebala bi biti zajednica suverenih država, prošireno tržište, a ne naddržava u kojoj sličnost s
Jugoslavijom nije isključena. Proširenje Europske unije – da; produbljenje – ne. (str. 149)
Andrija Kojaković u članku „Moj diplomatski život 1992. – 2002.“ donosi, između ostalog, dojmljiv
opis predaje vjerodajnica u Kini, 18. prosinca 1992.:
Bio sam uzbuđen, što je normalno – tako sam sebe opravdavao – ali i nesiguran hoću li dobro obaviti
taj čin, jer je to prvi put da predajem vjerodajnice predsjedniku jedne države i to predsjedniku NR
Kine, najmnogoljudnije države na svijetu, stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Bila je to velika čast i
odgovornost pa sam večer prije nekoliko puta vježbao tekst govora koji sam pripremio za taj trenutak.
Dan prije predstavnik MVP-a Kine nazvao me je i pitao na koji jezik da se prevodi susret s Predsjed-
nikom – na srpski ili na engleski? Objasnio mi je da je on studirao srpsko-hrvatski u Beogradu, pa
nije siguran u hrvatskom. Sutradan ujutro pred odlazak u Palaču narodâ na Trgu nebeskog mira
predsjedniku NR Kine ponovno me je nazvao i rekao da je cijelu noć vježbao hrvatski, pa ako mu
promakne neka srpska riječ, da mu ne zamjerim. Prijevod je bio bez pogrješke – uvijek ću mu biti
zahvalan na njegovu trudu i ljubaznosti. (str. 156)
U Londonu, na jednom primanju za diplomatski zbor, Kojaković bilježi ovu anegdotu:
Nakon kraljice dolazio je princ Philip. On je uvijek bio dobro raspoložen, Englezi bi rekli cool. Jedan
put me pitao: „Ambasadore, zašto ste došli u diplomaciju, kad ste kao poslovni čovjek puno više
zarađivali?“ Odgovorio sam mu da nije sve u novcima. On se samo nasmijao. (str. 166)
Pokojni Zvonimir Marković je zastupljen velikim člankom „Sjećanja prvog veleposlanika Republike
Hrvatske u Beogradu“, koji su na temelju njegova dnevnika (nesumnjivo važnog i za suvremenu po-
vijest Srbije) priredili Marija Marković i Zvonimir Marić. Osobito su dojmljivi slijedeći odlomci:
Na širokom platou čekala nas je „počasna garda” u modrim odorama (jednakima kao i u starom
režimu) koje su opet bile jednake kao i u prastaroj – prvoj – Jugoslaviji. Cijeli je ceremonijal također
bio jednak (kao svugdje u svijetu). Oficir (časnik) s isukanom sabljom zapovjedio je: „Mirno!” i „Na
počast!”. Mimohod sam izvršio s g. Mijićem – bilo mi je čudno što nije bio „poklon zastavi”. Na prvoj
stubi dočekao me je voditelj Protokola predsjednika Lilića – g. Momčilo Radivojević. On mi je počeo
govoriti o samom ceremonijalu kod predsjednika Lilića (koji mi je već prije dva puta tumačio g.
Mijić). Prekinuo sam ga smiješkom rekavši kako samo moram paziti na to da ne zamijenim predsjed-
nika Lilića s njim jer je općenito poznato da su on i Lilić kao jednojajčani blizanci – jednak stas,
godine, lice, brkovi. I on je uzvratio smiješkom i tako smo došli do predsjednika na dva metra udalje-
nosti. Svoj sam govor čitao polako i odmjereno. Ovaj za mene najteži dio posla (po emotivnom ključu)
bio je takav da ću ga pamtiti cijeli život. U tom su mi trenutku bili pored očima povijest mojega
naroda, države, obitelji, mojeg života, robije, ulaska u aktivan politički život, kao i moj rad u Mini-
starstvu vanjskih poslova, svi beogradski dani, moji protukandidati za ovo mjesto… (str. 179)
Napokon stigoše i naša dva izaslanstva. Prva za konzularnu konvenciju: na čelu Jakša Muljačić, pom.
mvp-a; zatim Marica Matković, načelnica Konzularnog odjela (KO); Miljenko Bukovac, pomoćnik
ministra unutarnjih poslova (MUP); Snježana Novak, zamjenica načelnika KO-a i Stanko Cmrečnjak, djelatnik MUP-a. (…) Izaslanstvo za međunarodnu pravnu pomoć koja će pregovarati u Palači
Federacije pratit ću ja, a čine ga: Lidija Lukina Karajanković, pom. min. pravosuđa; te Andrea
Metelko-Zgombić i Andrej Dogan (oboje iz MVP-a). (…) Golema zgrada, iako je grijana, hladno je
djelovala na naš trio. U šali sam rekao da se ne čude toj veličini, jer za imperij kakav su Srbi
predviđali i nije tako velika. (str. 203)
Kako sam 9-oga zaspao s Vukovarom tako sam se i 10-oga probudio s Vukovarom. Prvo pitanje koje
sam si postavio bilo je: zar sam morao vidjeti da bih ovo doživio? Tek sada uviđam kojom lakoćom
Hrvatska oprašta svom krvniku. A taj krvnik još ne pomišlja na vlastitu ispovijed ni pred sobom, a još
manje pred žrtvom. Najviše što smo postigli od ovih bradatih barbara njihovo je cinično pitanje: ‘ko
nas, bre, zavadi? ili: Šta nam je, bre, ovo trebalo? Mi to prihvaćamo u ime neke političke mudrosti ili
“pragmatične politike”. Svi se trudimo da čim prije sve zaboravimo, ne računajući na mogućnost
ponavljanja tragedije. (str. 261)
Hido Biščević autor je članka „Moj put: diplomacija izazova“. Evo izbora, prvi odlomak vezan uz
njegovo veleposlaničko mjesto u Turskoj, drugi za ono u Rusiji, Biščević je oko Rusije bio vidovit:
Sutradan je Predsjednik u rano prije podne poručio da hitno dođem u njegov Ured. „Znaš, razmišljao
sam noćas… Turska… Turska će nam biti najvažnija, ideš u Tursku!“. Sve sam razumio u trenu: turski
utjecaj na Balkanu, Turska kao NATO članica, Turska kao američki saveznik, Turska koja želi u
Europsku uniju…. Nije bilo silnice tadašnjeg stanja ratne krize u regiji s kojom Turska nije imala
dodira, poveznica i interesa. Imati Tur-sku na svojoj strani, u tim vremenima i u tadašnjim odnosima
unutar Bosne i Hercegovine, postalo je pitanje elementarnog nacionalnog interesa i ključ vanjsko-
političke strategije. Europske države su se već polako „odmicale“, za njih je „zamrznuti sukob“ u
Hrvatskoj bio oblik predaha od onog što su doživljavale kao postjugoslavenski šok, svoje su interese i
nadmetanja počeli odmjeravati u pregovorima o Maastrichtu, Amerika je još bila daleko. Turska,
dakle. (str. 273)
Agenda se u Hrvatskoj promijenila, s dolaskom nove vlasti kao da je sjena ljevičarske i komunističke
prošlosti vladajuće stranke potirala razumijevanje važnosti odnosa s Rusijom u novim okolnostima,
odnosi su polako proklizavali, vjerodostojnost je bilo sve teže održavati. Istodobno, primicala se kraju
epizoda s pokušajem približavanja Rusije i Zapada. Putin se već polako počeo odmicati od prvotnih
postavki. Drugim riječima, Rusija i Zapad će se vratiti na konfrontacijski modus… politika uravno-
teženog odnosa spram Hrvatske i Srbije postupno će, bio sam siguran, biti zamijenjena obnovom
jednostranosti. Na domaćoj sceni: zazor. Na širem planu: zaokret. Tu se više ništa nije moglo učiniti.
(str. 279)
Darko Bekić nastupa kao povjesničar s člankom „Robert Schuman, Europski pokret i ‘Hrvatsko
pitanje’, 1933. – 1953.“ te time pripada onoj drugoj, u ovom nizu rijetkoj, kategoriji Priloga za povijest
diplomacije RH. Dominiraju gotovo u cijelosti, prirodno, Sjećanja za povijest diplomacije RH. Na
kraju svog važnog istraživanja, Bekić zaključuje:
Vodeći su hrvatski politički emigranti, prvenstveno HSS-ovski: dr. Maček, dr. Krnjević, dr. Košutić, I.
Jukić i drugi, u 20-godišnjem razdoblju od 1933. do 1953. godine, uživali političku podršku i osobne
simpatije pokretača europske integracije, francuskog premijera i vodećeg diplomata Roberta Schu-
mana, kao i njegova britanskog kolege W. Churchilla. Na taj način, oni zaslužuju značajnije mjesto u
povijesti hrvatske diplomacije, osobito u svjetlu trnovitog puta RH prema članstvu u Europskoj Uniji i
Vijeću Europe, pa i euro-atlantskim integracijama i organizacijama: NA-TO, OECD i drugima.
Posebno ozbiljnija istraživanja zahtijevaju aktivnosti dr. Jurja Krnjevića, jer ona predstavljaju
svojevrsnu prethodnicu diplomatskih napora samostalne Republike Hrvatske. Njegov osobni doprinos
HSS-ovoj izbjegličkoj diplomaciji u raspravi i formuliranju osnivačkih dokumenata europskih integra-
cija ovim skromnim prilogom samo su početno naznačeni… (str. 301-302)
Ivica Tomić je napisao članak „U središtu Srednje Europe – Početci hrvatske diplomacije u Slovačkoj
Republici“, iz kojega izdvajamo dio u kojem je on vrlo pozorno zabilježio jedan važan politički proces
koji svoje odjeke ima osobito izražene o suvremenim okolnostima:
To je bilo vrijeme kad su se vodile rasprave o širenju NATO-a, a NATO i Rusija natjecali su se da
„osvoje srce i dušu“ Slovačke. U intervjuu za list „Narodnu Obrodu“ Čurkin (zamjenik ruskog mi-
nistra vanjskih poslova) je govorio i o proširenju NATO-a, pa je na pitanje novinara rekao u jednom
trenutku „Učlanimo se svi zajedno“. „Tko svi? Cijela Europa?“ pitao je novinar. Čurkin je
odgovorio: „Ne, zašto? Zajedno Rusija i Višegradska četvorka. Zašto ne?“ Objasnio je da je to njegov spontani odgovor, te da je ulazak u NATO ozbiljna stvar, pa da je bolje da se o tome razmišlja, kao i
da je Partnerstvo za mir dobra ideja. (str. 312)
Vera Tadić donosi završni članak u ovoj knjizi „Južnoafrička Republika 1999. i 2000.“ Evo i na-
voda:
Ponosna sam što je 29. listopada 2000. u Pretoriji počela nastava na hrvatskom jeziku. Bila je to
težnja roditelja koji su željeli da im djeca slušaju nastavu na hrvatskom jeziku i tako ga bolje nauče i
ne zaborave. Učenici i učenice Hrvatske škole nastupili su u narodnim nošnjama na Međunarodnoj
proslavi kulturne raznolikosti na Sveučilištu u Pretoriji 2000. godine. (str. 335)
Knjiga je, recimo na kraju, opremljena vrlo korisnim kazalom imena, ilustrirana je, donosi biografije
autora, ima 416 str., tiskana na finom papiru i u tvrdom uvezu, u travnju 2023. Grafičko oblikovanje je
dao Mate d.o.o., koji je uvrštava u svoju Biblioteku Međunarodni odnosi (urednici Đuro Njavro i Mato
Njavro). Kao što rekosmo, za Hrvatski diplomatski klub, ona pripada nizu „Sjećanja i prilozi za
povijest diplomacije Republike Hrvatske, Prvo desetljeće, knjiga šesta (urednički odbor: Zvonimir
Marić, Đuro Vidmarović i Miljenko Žagar).